Prokletstvo Interenta je to što vijesti zaboravljamo kako zatvaramo članak, i kako prstom zascrollamo niže u potrazi za novim vijestima. No, nije fer da zaboravimo što se dogodilo jučer. Ako može, da se svaki dan sjetimo što se dogodilo. I priznajem, sram me kao psa što nisam išla dočekati gospodina Sašu Pavlića koji je teglio križ od Rijeke. Ja sam bila doma, sa svojim djetetom u proljetnom čišćenju, dok je on to činio za svu djecu ove zemlje – a meni palo na pamet nije. Gospodin Saša je krenuo s tim križem na grbači iz Rijeke. Hodao je cijelim putem, putem ozlijedio gležanj, ali je nastavio tegliti to drvo na sebi. A kada je došao na Trg, tamo su ga čekala i djeca za koju je hodao.

Obitelj Marine Rogošić zajedno s kćerkicom Norom potegnula je iz Omiša da zahvale gospodinu Saši na tome što je učinio za njih. Za ono što je pokušao učiniti. I dok pričam s gospođom Marinom, postajem svjesna i što to znači za njih. Nije to samo sjesti u auto s djecom i otići na put. Norina pluća spojena su na respirator, kako bi mogla udahnuti novi udah. Postojala je malena nada, na tom putovanju prema Zagrebu, da će možda gospodin Saša ipak uspjeti promijeniti nešto. Kako su danas, nakon što su jučer i gospođa Marina i njezina Nora bile na sastanku s političarima? Kako se osjećaju oni za koje gospodin Saša moli pažnju i rješenje? 
"Nakon jučerašnjeg dana i izmiješanih emocija vraćamo se kući u Omiš. Nora zadovoljno razgledava iz svoje sjedalice u autu s ružičastim naočalama na licu. Njezin svijet je ružičast i sretna je, a kako i ne bi bila sretna? S mamom i tatom na izletu upoznaje Hrvatsku - razgledala je Zagreb. Jučerašnji dan joj je bio ispunjen novim licima, kamerama i novim prijateljstvima. Upoznala je Sašu koji joj je pristupio, pomilovao je po ruci i pokazao joj da je posebna i vrijedna. Ne zna Nora zašto su mu oči bile pune suza, samo mu se nasmijala. Osmijeh je jedino sto može pružiti svijetu, ni riječ, ni zagrljaj, ni potrčati u naručje. Bolest joj je oduzela sve to! Njih dvoje su postali prijatelji, pogledima su se razumjeli", priča Norina mama i dodaje: 

"Bila je i na sastanku sa puno ljudi, ozbiljna lica su pričala o novcima, milijunima kuna, zdravstvu, teškim temama, a njezina mama je isto pričala s tim ljudima o lijeku!  Nije joj jasno zašto moraju tu biti kad bi radije u svom Omišu šetala uz more, bila uz svog brata, uživala u životu punim plućima. Da, punim plućima dok respirator diše za nju. Ne zna Nora tko su ti ljudi, zašto su važni, ona gleda lica... a onom barbi koji je zadnji stigao na sastanak je poklonila najljepši osmijeh i jedino njemu! Možda je i važan, možda on i može donijeti odluku za lijek, možda je gledajući Noru shvatio kako je ispred njega malo, nezaštićeno i nevino dijete čija mama traži za nju lijek... Možda! A 'možda' je sve sa čime se vraćamo kući sada. Do tada mi i dalje uživamo punim plućima u životu. Svaki dan, minutu i sekundu. U tome nas nije spriječila ova okrutna bolest, medicinski uređaji, teški invaliditet pa neće bome ni političari! Zna Nora da su mama i tata uvijek tu za nju i da ne odustaju od nje i onda kad svi odustanu! A jučer? Jučer je cijela Hrvatska odustala od Nore i njezinih prijatelja!"

Gdje mi to živimo kada je sve prije na redu plaćanja prije nego djeca koja ne mogu samostalno disati? Gospodin Saša je pitao ispravno pitanje na ispravno postavljenu tezu, nakon što je pročitao da država daje 3 milijarde na avione. 'Njih nema milijun. Njih nema na desetke tisuća. Njih je stotinu… Što ne možemo za njih stotinjak napraviti sve što treba?'
Ne znam jeste li gledali ministra Krstičevića (sumnjam da jeste, jer zašto bi) kada je objavio da je plan kupnje onih aviona prošao. Tom vojniku umalo da su suze krenule od sreće i ponosa jer smo nabavili nekakve polovne avione. Za 3 milijarde kuna. Ali ova 'povijesna odluka' nešto je za što sve nas zaboli ona stvar, ministre. 
Bolesna djeca nemaju lijek. Ustavom garantirana prava u ovoj zemlji ne postoje. Moraš imati džon obraz da jučer gospodinu Saši kažeš – ali novaca nemamo. Moraš biti veliki lažljivac da ga pogledaš u oči i oči tih umornih roditelja, čiju borbu političari nikada neće razumjeti i kažeš – ali, novaca nema. Kakav si čovjek, kada lažeš pred sobom punom bolesne djece? A svi u toj sobi znaju da novaca ima. Svi ispred zgrade znaju da novaca ima. Svi u ovoj zemlji znaju da novaca ima.