Godine 1994. diplomirala sam psihologiju i te sam se jeseni prijavila na veliku audiciju koju je organizirala Hrvatska televizija za  HRT3. Tri mjeseca nakon diplomiranja, kada su uglavnom završile i sve razine te audicije, dobila sam svoj prvi posao školskog psihologa, ali i svoju prvu najavu uživo. Radila sam dva posla koja volim istodobno. Imala sam nestvarni osjećaj svemoći i to je razdoblje moga života trajalo nekoliko godina, a na kraju sam odlučila obvezati se psihologiji. To sam učinila posve svjesno. Željela sam izbjeći sve češća prizemna etiketiranja koja su, posve jasno, bila uvijek dio reklame za prodaju novina. Nikada neću zaboraviti jedan golemi naslov jednog tjednika koji je doslovce vrištao od veličine slova. Pisalo je nešto u stilu: A.M.- meteorološki seks simbol. I naravno, ispod toga nalazio se moj intervju. Ta su se velika slova naslova teško čitala i boljela su me. Ipak, hvala im na svemu tome, ali ja sam, upravo tada, na prijelazu tisućljeća, odlučila krenuti drukčije.

Trenutno radim pri Centru za obrazovanje nastavnika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Moj kolegij zove se Psihologija odgoja i obrazovanja, a na njega dolaze svi budući nastavnici koji se obrazuju na Filozofskom fakultetu. Od ožujka ove godine, srećom, ponovno sam se vratila studentima i predavanjima. Tome je prethodila troipolmjesečna stanka zbog bolovanja, rehabilitacije nakon moždanog udara i dviju operacija koje sam prošla na Rebru. Na posao sam se vratila u siječnju, taj mi je period bio priprema za početak ljetnog semestra. Želja mi je bila što prije početi raditi. Sve ostalo što sam radila prije moždanog  stavila sam na dugotrajnije čekanje i s time sam posve mirna. Odlučila sam se posvetiti isključivo sebi i nastavi na faksu. Pokušavam studentima uliti više samopouzdanja, osjećaja za introspekciju i realističnijeg sagledavanja stvari vezano za njihov skori nastavnički poziv. Ulazim u njihov svijet gdje vidim kako se nose sa svojim mentorima, s učiteljima, učenicima u svojoj kratkotrajnoj praksi i to mi se čini velikom vrijednošću. 

Dakle, nakon prilično stresnog bolovanja vratila sam se raditi na puno radno vrijeme u nastavi. Osjećala sam da moram ići na sve ili ništa. Željela sam to više od svega. Ipak, bilo me strah da ću, kad dođem na nastavu nakon toliko vremena stanke, možda nešto važno zaboraviti, da ću se posve zablokirati ili da ću iznenada izgubiti moć govora. No, činilo mi se da je to bila nevjerojatno dobra vježba koje je poslužila za moje tada poljuljano samopouzdanje. Takvu vježbu na licu mjesta sugerirala mi je moja logopedica iz Suvaga, Martina Vuković Ogrizek, kojoj neizmjerno zahvaljujem na stručnoj potpori. I već nakon prvih nastavnih sati, sve je nekako počelo sjedati na svoje mjesto. Veoma sam se brzo inspirirala svojim studentima, a tako sam najbolje ponovno počela osjećati  život! 

Ne znam kako je bilo nekada ili kako je drugima raditi sa studentima, ali meni je užitak. To što se tako osjećam uvijek mi se na isti način i vrati. Entuzijazam koji s mene prelazi i na moje studente! Filozofski ima svoj subverzivni karakter i kad sam počinjala ondje raditi znala sam da su to "dica" koja misle svojom glavom. Zato i nije lako s njima, ali upravo u tome jest ljepota mog poziva. Volim kad bi me studenti suočili sa svojim razmišljanjima, kada bi mi davali intrigantne komentare i nisam doživljavala narcističku povredu kad bi me prekinuli dok sam im objašnjavala  "općeživotno važne" stvari. Učenje je stoga bilo obostrano.

Studenti me ponekad pitaju postoji li još uvijek tabu pred odlascima psihologu. Sjetimo li se da smo rođeni u odnosu, teško mi je i zamisliti da postoji tabu prema odlascima psihologu. No, taj tabu - postoji.  To najbolje ilustrira događaj dok sam radila kao školski psiholog u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi. Naime, sedmaši i osmaši su mi dolazili jednom tjedno na grupnu psihoterapiju. Na kraju svake grupe bi me zamolili da završimo nakon malog odmora i nakon drugog zvona, kad na školskom hodniku više ne bi bilo nikoga. Jasno su mi rekli da ne žele biti viđeni kod psihologa. Događalo bi se da su ih zbog toga ismijavali i rugali im se. Ne samo vršnjaci, nego nažalost i neki nastavnici. Tu sam njihovu želju, bez daljnjega, poštovala. No, taj smo trenutak itekako dobro iskoristili, nastojeći ublažiti osjećaj stigmatizacije. Čak smo se znali na račun toga i šaliti te sam s vremenom stekla dojam da su dobili krila i da im je lakše sve to podnijeti. Unatoč stigmi, i dalje su dolazili na grupu što je za adolescente te dobi to vrlo rijetko. Preuzeli su za sebe odgovornost. Potrebna je velika odlučnost i zrelost  kako bismo umanjili takav doživljaj stigme i potaknuli zdraviju promjenu naše svakodnevice. 

Knjigu Žena, majka, majčinstvo objavila sam 2015. godine. Dakle, relativno je nova. Posvećena je mojoj majci, našem strastvenom odnosu koji je oblikovao moj identitet. Knjigu sam pisala i u želji za boljim samorazumijevanjem, s obzirom na to da sam do svojega majčinstva došla veoma teško. Čini mi se da se žene u hrvatskom društvu osjećaju kao u zamci: s jedne strane nastoje biti ambiciozne i ostvarivati vlastiti profesionalni self ili idu k unutarnjem biološkom i psihološkom nagonu za majčinstvom. Nažalost, uvriježeno je stajalište da je profesionalna ambicija suprotna majčinskim vrlinama. Upravo zato bi majčinstvo trebalo biti slobodan izbor. Biti majka nije samo pitanje biologije, nego je i društvena konstrukcija koja se ne mora poklapati sa ženinim osjećajem osobne ispunjenosti. Štoviše, s tim osjećajem može biti i inkopatibilna. Stoga, prioriteti su vrlo osobna stvar te se nijedna žena ne smije dovesti u situaciju da o tome odlučuje bilo tko drugi osim nje same.