Avantura busom do Splita vratila me u dvadesete, i ja sam bila baš iskreno uzbuđena. Stalnim putnicima kojima je ovo svakomjesečna avantura, upravo su se oči okrenule oko svoje osi, ali ja sam s ovom vožnjom bila nazad u ranim dvadesetima. Bus je Croatia Bus, i kako sam shvatila pričajući s drugim ljudima, to što sam vidjela to jutro u 7 na zagrebačkom autobusnom kolodvoru, je 'normalno'. 
Oprostite, što je točno ovdje normalno?  
Lokacija – Autobusni kolodvor Zagreb; Vrijeme polaska – 7 ujutro; broj ljudi ispred dva busa – tona; broj ljudi u busevima – isto toliko; atmosfera – kaos s velikim K! Dok smo čekali na ulazak, snimim tog šerifa – šofera koji se gubi u svemu tome kaosu, ali 'drži kontrolu' tako da viče na ljude, zastrašuje ih i u stvari igra samo na neki kvazi macho hrvatski stav. Gledam kako mu prilazi djevojka, pokazuje kartu na mobitelu (nešto što je u drugim zemljama stvarnost odavno), a on njoj bahato i glasno – 'Idi, printaj to. Nije to karta. Idiiii printaj to, ne ideš s time u bus!' Meni je tad već počela padati roleta preko očiju.

Nakon što smo uvalili prtljagu drugom, pristojnijem šoferu, ulazimo u bus, kad na mjestu od frendice sjedi neki lik. Kažemo mu da je to naše sjedalo, kad javlja se ženska s drugog dijela busa – ali i ja imam sjedalo 35. Gledamo svi u karte, bome, ima. Dakle, imamo duple karte. Sad nam je već jasnija situacija koja se odvija ispred busa, u kojem lokalni šerif sikče i kao redar elitnog kluba odlučuje na pogled tko ulazi unutra, a tko ne, neovisno o ikakvom smislu ili, nedobog, plaćenoj karti. Kaže nama frajer koji sjedi na mjestu 35: Možda ste vi u drugom busu, ako ova gospođa ima isto sjedalo – iako piše sve na karti, i peron i sjedalo i koja linija, ali ne riskiramo i nas dvije u panici, brzo van prema drugom busu. Ulazim u drugi, a vozač izgubljenog pogleda kao štene na cesti, pokazuje mi prstom da nema mjesta u ovom busu. Brže, bolje, trčimo nazad, molimo se da imamo još dva prazna sjedala. Ulazimo u bus, govorim šoferu – joj, oprostite ipak smo mi u ovom busu i bacam smiješak br.3 u nadi da će past na njega i omekšat, a šerif me pogleda puno prenadrkano za sedam ujutro, i kaže: A šta da vas ja sad ne pustim unutra? Ja mu kažem: Oprostite, kako molim? On ponavlja: I šta da vas ja sad ne pustim unutra? A u meni počne rasti ono nešto što najbrže raste kada stojim pred bahatim zaposlenicima u uslužnim i javnim sektorima, nagnem se s vrha stepenica i kažem: Imamo karte, za ovaj bus, i sjedala. Zašto nas VI točno ne biste pustili? I odemo unutra, dok je on još smišljao što reći. Vjerojatno mu žensko nikad ne smije ni vratiti, pa je ostao zatečen.
 
Uspjele smo se smjestiti, autobus je pun, a ja gledam ispred busa – vani je još minimalno 15 osoba koje mašu kartama, ali ne mogu ući. Dugi je vikend. Ljudi idu kućama, obiteljima, na odmore, ili kuda već… ali smo u Hrvatskoj, u kojoj je moguće da blagajna na kojoj kupiš karte par dana ili tjedana prije, nema povezan sustav samo s drugom blagajnom, pa se prodaju duple karte. U busevima, ali i ispred su i stranci. Kako to njima izgleda, mogu samo zamisliti. Ljudi ulaze u bus i dalje, i ona djevojka koja je trčala printati kartu (gdje je to uspjela u 7 ujutro, svaka joj čast) - stane na prolaz; ulaze još dvije curke, stoje na prolazu, žena u podmaklijim godinama – stoji u prolazu… redom ljudi ulaze, jer nemaju što, spremni na vožnju – stajačicu, do Splita. Ajde što su oni spremni, jer su očajni jer nemaju što drugo, ali..
Poštovana Upravo ovog našeg Croatia Busa – nije li to protuzakonito? Što da se dogodi nesreća p aovi putnici koji stoje na nogama izlete kroz šajbu? Duple karte za isto mjesto? 

Ja sam vam bila u šoku. Možda je to normalno, kada nažalost ovisiš o tome, pa si toliko puta to vidio da je postalo normalno… ali to nije normalno! Na svim nivoima javnog sektora, uslužnih djelatnosti ili nečeg trećeg što uključuje komunikaciju s ljudima koji su potrošili svoj, teško zarađen novac, i kupili uslugu. Potrošači imaju svoja prava, i ovaj mediokritet koji je zavladao, u kojem neki šerif kroji pravdu u i ispred autobusa, tužna je stvarnost ove zemlje. Još tužnija za nas ljude.  
Ako ne znaš nabaciti osmijeh i pristojno odraditi svoj posao pred kupcem, mijenjaj posao. Možeš čak u sebi i psovati do daske, zašto ne, ljudi su neki put stvarno stoka, ali to onaj koji je platio ne smije osjetiti. Nadam se iz dubine srca da je netko tko je ostao ispred tog busa uporan kao mazga te je krenuo u bitku s pritužbama prema Croatia Bus kompaniji. Mahnuti rukom na ovakvo ponašanje znači podržavati ga. Ljudi koji ne znaju osnove ponašanja i komunikacije ne smiju raditi s drugim ljudima, i to je jedino pravilo kojeg se treba držati. Barem bi to tako bilo u mom uređenom SelmaLandu. 

I, da, pitali smo u Croatia Busu kako je moguće da se za jedno mjesto u autobusu prodaju dvije karte, ali, pogađate, odgovor nismo dobili.