Čileanska književnica Isabel Allende ima bogatu biografiju i inspirativan književni opus. Njezina su djela prevedena na više od 35 jezika, a može se pohvaliti i nevjerojatnom brojkom od čak 70 milijuna prodanih knjiga diljem svijeta. Većina njezinih romana nastali su na temelju osobnih iskustava i povijesnih događaja kojima želi odati počast ženama. 

76-godišnja Isabel rođena je u Peruu, ali već u trećoj godini života, nakon očeva nestanka, seli s majkom i braćom u Čile. Nakon nekoliko godina majka se preudala za čileanskog diplomata zbog čega se obitelj često selila po južnoj Americi, a Isabel pohađala različite privatne engleske škole. Nakon konačnog povratka u Čile, Isabel završava fakultet i počinje graditi novinarsku karijeru. Već u 25. godini objavljuje svoju prvu knjigu, a paralelno s tim piše u poznatim časopisima i radi na televiziji. 1962. godine udaje se za Miguela Fríasa, a kako navode neki izvori vodila je gotovo dvostruki život: kod kuće je bila poslušna i tradicionalna žena i majka, a javnosti poznata kao TV lice, dramaturginja i novinarka jednog feminističkog magazina. 1963. par dobiva prvo zajedničko dijete, kćer Paulu, a tri godine kasnije i sina Nicolasa.

Nešto kasnije Isabel dobiva posao u organizaciji Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu u Čileu, a zatim i u Belgiji te ostatku Europe. Jedno kratko vrijeme prevodila je knjige sa engleskog na španjolski, ali dobila otkaz zbog neautoriziranih promjena koje je radila u dijalozima knjiga. Isabel je knjige prevodila tako da njihove heroine zvuče puno inteligentnije nego u originalu, a čak je i promijenila završetak popularne bajke Pepeljuge kako bi se žene osjećale moćnije i samosvjesnije. 

U rujnu 1973. vojni udar kojim je dirigirala CIA promijenio je sve za Isabel. Počela je primati prijetnje smrću te pobjegla u Venezuelu, gdje je ostala punih 13 godina. Od 1988. godine živi u Kaliforniji gdje upoznaje svojeg drugog supruga, odvjetnika Willa Gordona. 

Nakon što ju je 1994. zadesila obiteljska tragedija i smrt kćeri, Isabel se okreće humanitarnom radu. Naime, u prosincu 1991. njezina se mlada kći iznenada razboljela od rijetke bolesti porfirije i ubrzo pala u komu. Od tog trenutka pa do prosinca 1992. u hodnicima madridske bolnice i sobi hotela u kojemu je Isabel Allende boravila te potom uz bolesničin krevet u njezinoj kući ispisana je potresna autobiografska pripovijest koja zahvaća mnogo dublje i šire no što je odnos majke i kćeri ili tragičan obiteljski gubitak. Memoari "Paula" objavljeni su 1994. godine, a nastali su dvije godine nakon smrti njezine kćeri. Isabel je 1996. godine pokrenula Zakladu u čast kćeri, a "posvećena je promicanju i čuvaju temeljnih prava žena i djece" širom svijeta. Vođena je vizijom svijeta u kojem su žene postigle društvenu i ekonomsku pravdu. U službi ove vizije Zaklada pruža potporu ženama u očuvanju reproduktivnih prava, ekonomskoj neovisnosti i slobodi od nasilja. 1995. pokreće još jednu Zakladu kojom želi staviti dodatan naglasak na snagu žena i djevojaka diljem svijeta. U posljednjih 20 godina Zaklada je dodijelila darovnice za više od 100 organizacija u svijetu, koje pružaju skrb zlostavljanim ženama, a Isabel je održala na stotine predavanja o ženskim pravima. 

U njezinom književnom opusu najviše se ističe roman Kći sreće, koji je ujedno i prvi je dio trilogije čiji su nastavci Portret u sepiji i Kuća duhova romani kojima je potvrdila svoj status najčitanije latinoameričke književnice. Pored ovih, napisala je i romane Eva Luna, O ljubavi i sjeni, Beskonačan plan, Memoare Paula i brojne druge.  

2004. godine Isabel je upisana u Američku akademiju za umjetnost i pisma, a 2010. godine dobila je nagradu Čilea za Nacionalnu književnost. Možda najljepši moment u karijeri Isabel Allende dogodio se 2014. kada je od tadašnjeg američkog predsjednika Baracka Obame primila predsjedničku medalju slobode.

Isabel je bila najveća kandidatkinja Nobelove nagrade za književnost, no ove godine ona neće biti dodijeljena zbog skandala seksualnog uznemiravanja supruga jedne od članica, nakon kojeg je ostavku dalo niz članova odbora Švedske akademije koja daje tu nagradu. Zaklada Nobel je u priopćenju otkrila kako namjerava nagradu za 2018. dodijeliti iduće godine, zajedno s nagradom za tu godinu. Mnogi kažu kako bi Isabel, zbog novonastale situacije, mogla odbiti Nobelovu nagradu za književnost, a upravo bi tim potezom u našim očima zauvijek potvrdila status koji joj mnogi s pravom već sada pripisuju - onaj zaštitnice zlostavljanih žena...