Jučerašnja vijest o pijanom vozaču autobusa koji je zagrebačke osnovnoškolce trebao voziti na izlet odjeknula je Hrvatskom poput eksplozije. Gotovo cijeli dan mediji su izvještavali o slučaju koji se zbio pred O.Š. Ivo Andrić u Novom Zagrebu, čiji su glavni akteri bili nesavjesni vozač, zabrinuti djelatnici škole, zbunjeni petaši te iznenađeni policajci koji su izašli na teren. Premda, srećom, nije došlo ni do kakve veće nezgode, tragedija bi u drugim okolnostima visila u zraku. 
Igrom slučaja, među spomenutim petašima bila je i moja dvanaestogodišnja kći Lara Borna. Ona već dulje vrijeme sama ide u školu pa sam bila potpuno nesvjesna drame u kojoj je sudjelovala. O cijelom slučaju čula sam na radiju i to nakon što je moja mama uzrujano ustvrdila da je to NAŠA škola i NAŠ peti razred! Kako sam „cijepljenja“ od panike, mami sam rekla da je sigurno pogrešno čula jer bi me valjda do tog trenutka Lara Borna obavijestila o problemu.  U želji da baki dokažem da je u krivu, nazvala sam Bornu koja mi je rekla da se zabavlja i da ne brinem. Na pitanje je li sve ok i je li bilo problema s autobusom, samo je brzo prepričala da se nekim učenicima njene škole autobus uistinu pokvario, ali da se njenom razredu „pokvario vozač“. „Došla je policija, a mi smo čekali drugog vozača, zbog čega smo pola sata kasnili s polaskom!“ I to je bilo sve od nje. Za više informacija nije imala vremena. 

Tijekom dana dobivala sam brojne linkove ove vijesti s uglavnom istim pitanjima – kako je Lara Borna i jesi li premrla od straha. Na poruke sam kratko odgovarala: „Borna je super, a i ja sam isto!“ Možda je ovakav odgovor moje prijatelje iznenadio, ali, kao što sam napisala, cijele drame nisam bila svjesna jer Laru Bornu odgajam da ne paničari nepotrebno i da od muhe ne radi slona. Ne kažem kako je u cijeloj priči pijani vozač bio „muha“, ali me veseli Bornina ispravna procjena da je škola i policija učinila sve potrebno da učenici sigurno stignu na izlet. Zato, uostalom, i postoje procedure i institucije. One u Hrvatskoj često ne djeluju najbolje, premda nas situacije poput ove podsjete koliko je važno inzistirati na njihovoj izvrsnosti. Naime, ljudski faktor najveći je uzročnik nesreća, ali su odgovorni ljudi tu da nesreće preveniraju. Svi koji rade s djecom trebali bi dobro otvoriti oči kako se školska veselja ne bi pretvorila u nesreće s nesagledivim posljedicama. Kada, kao u primjeru neodgovornog vozača, propust učini jedan od ključnih faktora sigurnog izleta, ostali uključeni u organizaciju trebaju bez odgađanja odgovorno reagirati. 

Vjerujem da nam je jučerašnji slučaj svima bio dobra škola. Sigurna sam da nijedan školski autobus ovih dana neće krenuti na put s učenicima bez da prođe strogu kontrolu. Ako je cijena sigurnosti hrvatskih učenika bilo par trenutaka stresa i brige za roditelje petaša jedne zagrebačke škole – svo zlo u tome. Uz to, vjerujem da su naši izletnici, osim što su bili zvijezde dana, svladali važnu životnu lekciju o nužnosti odgovornog ponašanja. Kad piješ – ne vozi, a kad radiš svoj posao – radi ga odgovorno i pošteno! Obično se kaže da nam se nesvakidašnji školski događaji trajno urežu u sjećanje. Ako u tome ima istine i ako će se naša djeca u svom privatnom i profesionalnom životu držati jučer naučene lekcije tada se, sigurna sam, čak i kada pogriješe, neće „pokvariti“!