• Marija Jurić Zagorka bila je prva profesionalna hrvatska novinarka 
• Ona je najčitanija hrvatska književnica, a njezina djela i danas su popularna
• Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije
• Zalagala se za ženska prava - utemeljila je i prvi hrvatski ženski časopis “Ženski list”

Danas u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke počinje obilježavanje njezinog 146. rođendana. Centar za ženske studije u Zagorkinom stanu na zagrebačkom Dolcu organizirao je program koji će trajati do 4. ožujka. 

Marija Jurić Zagorka bila je prva profesionalna novinarka u Hrvatskoj, ali i Srednjoj Europi. O njezinom se životu ne zna puno, ali nedvojbeno je da je ostavila veliki trag u hrvatskoj povijesti. Zagorka je najčitanija hrvatska književnica, a autor Krešimir Nemec u svojoj knjizi "Povijest hrvatskog romana" ističe kako "nitko nije uspio ni približno dostići popularnost Marije Jurić Zagorke koja je ostala do dana današnjeg najčitaniji hrvatski pisac." No, veliki dio svog života provela je pišući pod muškim pseudonimima jer ženama u to vrijeme nije bilo dopušteno pisati. To ju je potaknulo na borbu za ženska prava i feministički angažman. 
 

Teško djetinjstvo s histeričnom majkom

Iako isprva nije bio poznat datum njezina rođenja, uvidom u matične knjige utvrđeno je kako je Marija Jurić Zagorka rođena 2. ožujka 1873. godine u selu Negovec kraj Vrbovca. Njezina obitelj bila imućna, a Marija je imala još jednu sestru i dva brata. Kao djevojčicu, roditelji su je često maltretirali i zlostavljali, a majka ju je ponekad vezala za kuhinjski stol. Nasilnu stranu njezine majke opisala je Milana Vuković Runjić u knjizi "Proklete Hrvatice":

"Ona je možda na početku braka bila samo ljubomorna na svog naočitog, uspješnog supruga, no ta je ljubomora s vremenom prešla u posvemašnje ludilo uslijed kojeg je zahtijevala od djece da uhode oca kojem je neprekidno priređivala scene što bi nerijetko završavale tučnjavom, a nekad bi otac i vezao pobješnjelu majku. Nesretna se djevojčica nagledala u djetinjstvu takvih prizora te je vrlo skoro potražila utjehu u naručju dadilje Marte s kojom će ostati povezana sve do dadiljine smrti." 

Prekinuto školovanje 

Zbog učestalog zlostavljanja kod kuće, Marija je odlazak u školu smatrala spasom. Prvi razred završila je u dvorcu baruna Raucha s plemićkom djecom, ali zbog majčinog pritiska odlazi na školovanje u Varaždin, gdje je završila drugi i treći razred. Četvrti razred upisala je u Zagrebu u Višoj djevojačkoj školi u Samostanu milosrdnica, gdje se školovala šest godina. Barun Rauch prepoznao je potencijal u Mariji i htio ju je poslati na školovanje u Švicarsku, ali se njezina majka tome usprotivila. Tako je Marija bila prisiljena prekinuti školovanje zbog majke i vratiti se kući. 
 

Udaja za 17 godina starijeg muškarca 

Bila je veoma nesretna i ogorčena zbog napuštanja škole, ali kod kuće je nastavila puno čitati i učiti. Ubrzo je saznala i da su joj roditelji dogovorili brak s Andrijom Matrajem, Mađarem koji je radio kao činovnik na željeznici. Iako se protivila tom braku, na kraju ga je prihvatila jer je u njemu vidjela priliku da zauvijek ode iz roditeljskog doma. Marija i Matraj vjenčali su se 1891. godine u Crkvi sv. Križa u Začretju. Nedugo nakon vjenčanja preselili su se u Mađarsku, a Marija je bila sretna što će biti daleko od roditelja. No, ni tamo nije pronašla sreću. Bila je veoma nesretna u braku. Matraj je bio toliko škrt da je Marija stalno gladovala, a njezina prijateljica Štefica svojevremeno je otkrila kako je Andrija prije odlaska na posao ostavljao po krišku kruha Mariji i njegovoj majci i da je, kada bi se vratio s posla, mjerio kruh i kobasicu kako bi provjerio jesu li jele bez njegovog dopuštenja. Andrija je bio i nasilan prema njoj, kao i njegova majka, koja joj je u hranu ubacivala ocat, muhe i pepeo. 

Bijeg u Hrvatsku

Spas od supruga i svekrve Marija je vidjela jedino u bijegu. Nakon tri godine braka odlučila je napustiti supruga i pobjegla je u prerušena u sluškinju. Otišla je kod ujaka u Srijemsku Mitrovicu, gdje je njezin ujak bio upravitelj kaznionice. U kaznionici je pod pseudonimom i anonimno pisala tekstove za "Hrvatski branik" i "Posavsku Hrvatsku". Nakon njezina bijega iz Mađarske, Matraj je za njom raspisao tjeralicu kao za umobolnom odbjeglom ženom. Nedugo nakon toga, Zagorka je otišla u Zagreb. Tamo joj je otac pomogao da dobije rastavu braka, no majka je na sudu svjedočila protiv nje pa je tako njezin suprug bio oslobođen plaćanja alimentacije i vraćanja njezine osobne imovine. 

Prva profesionalna novinarka u Hrvatskoj

Zagorka je kao nepotpisana autorica 1986. godine počela raditi na uređivanju časopisa “Hrvatski branik” i “Posavska Hrvatska”. Krajem te godine objavljuje i svoj prvi članak u "Obzoru". Nakon što je biskup Josip Juraj Strossmayer saznao da je ona anonimna autorica članka, inzistirao je na njezinom zaposlenju u novinama. Tako ona postaje članicom redakcije, ali budući da je bila žena, dobila je mjesto korektorice. Uz pomoć biskupa Strossmayera došla je do pozicije novinarke, ali imala je tri puta manju plaću od svojih muških kolega. Osim toga, radila je u posebnoj sobici u redakciji kako je nitko od posjetitelja ne bi mogao vidjeti. Napisala je nekoliko tisuća tekstova pod pseudonimima. Nije se bavila samo novinarskim radom, nego i književnim. Najviše vremena posvetila je pisanju romana, koje je objavljivala u nastavcima. Neki od njih su: “Kneginja iz Petrinjske ulice”, “Tajna krvavog mosta”, “Grička vještica”, “Republikanci”, “Crveni ocean” i brojni drugi. Zagorka je utemeljila i prvi hrvatski ženski časopis koji se zvao "Ženski list", a izlazio je od 1925. do 1938. godine. Nakon toga pokrenula je "Hrvaticu", časopis za ženu i dom.

Borba za ženska prava i feministički angažman

Cijeloga se života zalagala za ravnopravnost spolova. Smatrala je da žene trebaju imati jednaka prava kao i muškarci kada su u pitanju obrazovanje, imovina, plaće i pravo glasa. U vrijeme kada je radila za „Obzor“, ženama nije bilo dopušteno pisati o političkim pitanjima, no to je nije spriječilo u tome. Ona je bila politička i ženska aktivistica. Organizirala je i prve ženske prosvjede 1903. godine u Zagrebu. Zbog širenja feminizma i borbe za ravnopravnost spolova, brojni muški kolege u njoj su vidjeli neprijateljicu. Ali Zagorka nikada nije odustala od te borbe i održala je više od stotinu predavanja o ženama i politici, solidarnosti i ženskim glasačkim pravima. Ljudi su jako voljeli čitati njezine tekstove i imala je svoju publiku, ali bila je potpuno sama u zadnjim danima svog života. Preminula je u svom stanu na Dolcu 29. studenog 1957. godine.