• Kristini Ivatović zbog mišićne je distrofije završila u kolicima, ali nije dopustila da joj to oblikuje njen život i stvarnost
• "Zbog svoje distrofije moram sjesti u kolica, ali to nije razlog da neću izaći van na sunce" - kaže Kristina koja vodi i vlastiti Youtube kanal
• "Ne, nismo jadni!" - ističe Kristina koju smeta kada se u medije plasiraju informacije o tome kako su ljudi u kolicima jadni i trebaju sažaljenje

"Moje ime je Kristina. Ja sam kći, sestra, prijateljica, studentica, Youtuberica..." - započinje priču o sebi Kristina Ivatović (26) mlada i perspektivna studentica kojoj je kao djevojčici dijagnosticirana mišićna distrofija koja ju je odvela u invalidska kolica, ali i probudila izrazito borben duh i pozitivan stav kakav se doista ne viđa često. 

"S trinaest sam godina saznala da bolujem od mišićne distrofije. Bio je to popriličan šok za nekoga tko kreće u tinejdžerske vode." - priča nam Kristina. Njena bolest javila se polako, a onda su čudne kretnje i otežan hod počeli uočavati roditelji i profesorice iz tjelesnog. U trinaestoj godini stigla je njena dijagnoza, ali ona nije vjerovala da će brzo završiti u kolicima. Dapače, imala je cijeli život pred sobom i velike planove. Došlo je vrijeme da odabere fakulet, a ona se odlučila maknuti iz zone komfora i iz rodne Velike Gorice otići na studij u Varaždin u kojem i danas provodi veći dio godine. 

"Bilo mi je neugodno biti u kolicima."

"Nisam planirala biti u kolicima i mislila sam da do toga neće doći. Međutim, kada sam se iz Velike Gorice zbog studija preselila u Varaždin, polako sam uvidjela da mi kolica trebaju i da bi mi bilo lakše s njima. Proces prilagodbe je bio zanimljiv. Na početku bih došla do odredišta, parkirala kolica pa otišla pješke do mjesta. Bilo mi je neugodno biti u kolicima vani. Nije tada još bilo influencera koji bi pokazali primjerom da to nije smak svijeta" - prisjeća se Kristina koja kaže kako joj je glava bila puna predrasuda. "Ja sam imala predrasude jer nisam bila upoznata s tim životom. Mislim da je to otežalo prilagodbu. Što se tiče drugih ljudi, ima predrasuda i dan danas, ali ja više uopće ne vidim kad netko bulji u mene. Isključila sam taj filter. I kada vidim, ne uzimam k srcu. To govori o drugima, a ne o meni. Ako se pravim da ih ne vidim i normalno se ponašam, veće su šanse da dođu, upoznaju se i njima samima se razbije predrasuda" - kaže vedra 26-godišnjakinja koja je danas vlasnica Youtube kanala "Litra ponosa, kila predrasuda" na kojem dijeli svoja iskustva.

Za sebe kaže da kao studentica nema baš mnogo vremena, ali vrijeme voli posvetiti domaćoj i stranoj YouTube sceni, snimanju i uređivanju videa za kanal na kojem dijeli svoju priču, iskustva, izazove te piše blog na kojem namjerava objavljivati kratke priče. Neki od njenih najpopularnijih videa definitivno su "10 stvari koje volim kod svoje bolesti" i duhoviti vlogovi u kojima Kristina svoje gledatelje vodi sa sobom kroz dan i putem im demistificira mišićnu distrofiju kao bolest. 

"Nije ništa strašno"

"Želim pokazati da nije ništa strašno, da ima još ljudi u kolicima..." - dodaje Kristina čiji društveni život nimalo ne pati. "Moj društveni život izgleda posve normalno. Idem u kazalište, na izložbe, u kino, na kave i u restorane. Posvuda! Radim apsolutno sve i nemam nikakvih problema! Samo nebo mi je granica, a ni slučajna stepenica nije baš tako velika prepreka" - dodaje Kristina koja ne smatra da je išta upornija od drugih ljudi. Skromno kaže da je kao i svi drugi - uporna i tvrdoglava kad je u pitanju faks ili karijera. Kao i svi drugi, nekad se trudi i nekad se izgubi. Po pitanju nadanja, jednako je skromna.  "Nada? Nada da će sutra biti bolje, da će se naći lijek? Mislim da svi negdje na listi imamo te dvije točkice: mir u svijetu i lijek za sve bolesti. Kod mene bi bilo da ostane ovako kako je, da se ne pogorša, ali nije ni to smak svijeta. Iskreno, trenutno mi je nada da završim faks, započnem 'odrasli' život." 

"Volim se baš takva kakva jesam"

Iako je veoma pozitivna, i za nju postoje bolji i gori dani. "Ima dana kada nisam svjesna svoje bolesti, a ima dana kad je ona najveći problem na ovome svijetu. Kako god, došla sam do zaključka da se volim baš takva kakva jesam. Da moja bolest nije „problem“. I jest bolest, ali nije bolest. Za mene je bolest prehlada, gripa i slično. Kako to mislim? Pa jednostavno, ja imam mišićnu distrofiju, smeđu kosu, malo pjegica po nosu,… I isto kao što ne vidim svoju smeđu kosu ili pjegice na nosu kao problem, ne vidim ni svoju mišićnu distrofiju. Zbog svoje smeđe kose, suncu sam magnet i glava mi zakuha u srpnju na suncu. Zbog  svojih pjegica na nosu, moram više paziti na svoje lice. Zbog svoje distrofije moram sjesti u kolica, ali to nije razlog da neću izaći van na sunce" - zaključuje Kristina koja za sebe kaže da je prošla sve faze od "zdrave" do "bolesne" i bila u pravom vrtljuku života. Svjesna je da vožnja nije gotova i još mnogo toga mora otkriti i naučiti. 

U konačnici, pitali smo je što ju najviše smeta kada je riječ o percepciji ljudi u invalidskim kolicama, a tu nas je dočekao njen najodlučniji odgovor. Kristina nije dvojila ni jedne sekunde: "Smeta me sažaljenje i općenito mišljenje da je nama najteže. U medijima od nas rade žrtvu. Jadni, ovo-ono... Ne, nismo jadni! Nismo!" - smije se Kristina.