Moje ime je  Helenna Hercingonja - Moulton, a ovo je moja priča. Priča kako se trudim, svojim primjerom, pomaknuti stvari s mjesta u ženskom nogometu u Hrvatskoj. Tata mi je s Jamajke, mama iz Čakovca, a ja sam rođena u Los Angelesu gdje smo vrlo kratko živjeli. U djetinstvu smo se puno selili tako da sam živjela na Jamajci, Sjevernoj Karolini, Kanadi, Miamiju, a sad živim u Hrvatskoj. Gdje god sam živjela, igrala sam nogomet. 
Imala sam 5 godina kada sam započela nogometnu karijeru u Sjevernoj Karolini. Počela sam na mjestu napadačice, a mojim dolaskom na Floridu u dobi od 10 godina počela sam igrati na mjestu obrane i veznjaka. Kad sam imala 17 godina, dobila sam prvi put poziv da sudjelujem u kampu hrvatske ženske nogometne reprezentacije U19. Nakon tog poziva sam putovala godinu dana iz Amerike u Europu na kvalifikacije za Europsko i Svjetsko prvenstvo. Godine 2011. u Miamiju sam završila srednju školu i sa svojih 18 godina odlučila sam se preseliti u rodnu zemlju moje majke. 

Moja odluka je donekle imala veze s mojom nogometnom karijerom, ali su se zapravo poklopile neke stvari vezane za moj odabir fakultet. Imala sam mogućnost nastaviti školovanje u Americi, ali i u Europi. Puno sam razmišljala i došla sam do zaključka da ako sad ne odem u Europu, u Hrvatsku, možda više neću imati prilike. I tako je pala moja odluka. Odlučila sam se za malo drugačiji put od klasičnog i preselila sam se u Zagreb.
Vrlo brzo nakon dolaska upisala sam Fakultet političkih znanosti i 2014. godine završila preddiplomski studij. Moja nogometna karijera nije stajala to vrijeme. Uz studiranje igrala sam 1. nogometnu hrvatsku ligu za žene za ŽNK Dinamo, a u isto vrijeme sam igrala futsal za Sveučilišnu reprezentaciju Zagreba. Tada kao i danas u mojoj futsal ekipi MNK Alumnus, trenirao me isti trener pod čijim smo vodstvom postale aktualne prvakinje Hrvatske u malom nogometu.

Sebe bih opisala kao strpljivu i mirnu osobu s puno životnog iskustva jer odmalena puno putujem i selim se, upoznajem nove ljude i prilagođavam se novim okruženjima. To mi sve puno pomaže u današnjem poslu trenerice jer mogu prenijeti iskustva i znanja mlađim generacijama. Iako sam cijeli život u nogometu, nisam znala da ću jednog dana biti trenerica niti sam znala da ću karijeru graditi u Hrvatskoj. 



Trenersku UEFA B licencu sam stekla u listopadu 2016. godine nakon što sam prekinula profesionalnu karijeru jer nisam vidjela stabilnu budućnost niti stalne prihode od svoje velike ljubavi. Također, nisam više mogla usklađivati profesionalnu nogometnu karijeru s poslom od kojeg živim, pa se posao trenerice činio idealan. 

Danas završavam diplomski studij komunikologije na Hrvatskim studijima, radim kao trenerica u nogometnoj akademiji Coerver Coaching Croatia u kojoj je u rujnu 2017. otvorena akademija za djevojčice. Također sam i trenerica u nogometnom klubu Zagreb 041 u kojem treniram djecu izbjeglica koja žive u Hrvatskoj i grupu žena koje nisu imale prilike igrati nogomet u mlađim godinama, ali imaju želju i ljubav prema nogometu.



Od Hrvatske prije dolaska nisam imala očekivanja, više sam bila uzbuđena što krećem u novu avanturu. I mogu reći da se nisam razočarala Hrvatskom. Putovala sam po cijeloj Europi, svuda igrala nogomet, upoznala jako puno ljudi i stekla neprocjenjiva iskustva otkad sam u Hrvatskoj. Naravno, dolaskom u Hrvatsku naišla sam i na predrasude. Poput toga da je ženi mjestu u kuhinji, a ne na nogometnom terenu, dok je muškarac taj koji zarađuje. Ali na to sam u neku ruku bila i pripremljena. U Americi nije ništa čudno da djevojčice treniraju nogomet, pa mi je cilj da i u Hrvatskoj zavlada takvo mišljenje. Mislim da će se to promijeniti kad se promijeni broj djevojčica koje se bave nogometnom od najmlađih dana. Koliko sam mogla primijetiti, zahvaljujući mlađim generacijama situacija se polako mijenja, ali po mom mišljenju možda presporo.
Mislim da sam oduvijek znala da će mi nogomet biti dio života, ali nisam znala točno u kojoj mjeri. Kad sam razmišljala što želim raditi u životu radila sam mnogo raznih poslova tragajući za idealnim zanimanjem. Čak sam radila i posao novinara na HRT-u za Glas Hrvatske, program za hrvatske građane izvan domovine. Dok sam se tražila, vidjela sam da najviše volim biti na terenu i da me veseli trenerski posao. U tom trenutku sam se maksimalno usmjerila prema tome.
Kad u muškom društvu kažem da sam nogometna trenerica, prva reakcija je obično iznenađenje i čuđenje. No, kad objasnim svoju priču i čime se sve bavim, sljedeća reakcija je često: ''Pa svaka čast, zapravo''.