Utorak je počeo kao svaki drugi dan, ali mi je na pamet pala jedna ideja - da bih baš danas poslije posla mogla ići darovati krv. Prošlo je dosta godina od mojeg zadnjeg darivanja, iako sam u međuvremenu puno puta pokušala, ali svaki put kad bih došla nisam zadovoljavala uvjete. Naime, bila sam anemična tj. imala sam manjak željeza. Uzimala sam pripravke i prirodnim načinima vraćala željezo, ali nisam u tome bila baš redovita (ako čita moja doktorica - šalim se, na dnevnoj bazi sam neumorno radila na podizanju željeza!). Darujem krv jer zašto ne pomoći nekome ako mogu, možda nekoga baš moja krv spasi, pogotovo što je moja krvna grupa 0+ koju mogu primiti ljudi svih krvnih grupa. A ne odmaže i to što se krv obnavlja nakon davanja pa se doista osjećam bolje fizički.

I tako je radno vrijeme završilo, a ja sam se uputila u Petrovu 3. Samim ulaskom u zgradu imala sam što vidjeti. Bilo je toliko ljudi, a red je samo rastao. Mnoštvo me iznenadilo pa sam pitala 'tetu koja provjerava krv' je li danas neka akcija ili nešto. Na to mi se ona samo nasmijala i rekla:: ''Eto, takav je dan''. Bilo je puno mladih što me baš oduševilo, uglavnom dečkiju, ali i nas par cura. Sjela sam i ja napokon na stolac da se provjeri smijem li uopće dati krv. Sestra me ubola u prst, uzela uzorak i sad je bio odlučujući trenutak. Vrlo brzo odgovor je bio - DA! U tom trenu mi je laknulo jer sam cijeli dan strepila hoću li moći dati krv. Zatim sam morala ispuniti obrazac jer je moje posljednje darivanje krvi bilo 2011. godine. Nakon toga sam stala u red za susret s doktorom. Doktor mi postavlja pitanja o zdravlju, mjeri tlak te pita jesam li što jela. Također pita jesam li u posljednjih šest mjeseci putovala izvan Europe i jesam li putovala u Grčku i/li na Cipar. To traje vrlo brzo i na izlasku dobivam majicu i kupon za ručak u njihovom restoranu poslije darivanja. 

Kao što sam već napisala, bilo nas je puno pa sam morala malo i pričekati red za stolac na kojem ću tih desetak minuta ležati. Ljudi su se izmjenjivali, a simpatični zdravstveni tehničari su ''letjeli'' od jednog do drugog darivatelja. Kad se oslobodio stolac, udobno sam se smjestila i prvo što sam pomislila je kako želim ovakav stolac doma. U trenuku kad je došao red na mene, u prostoriji nas je bilo šestero darivatelja, svatko u svojem stolcu. 

Nakon pitanja iz koje ruke želim donirati, namjestila sam desnu ruku i proces je mogao početi. Nikad nisam imala problema s iglom, pa je tako i sad bilo. Morala sam malo stiskati i opuštati šaku i onda je došao trenutak uboda. Tehničarka je to toliko nježno i pažljivo napravila da skoro nisam ni osjetila. Dala mi je i gumenu lopticu koju sam morala stiskati i ostavila me da u miru ležim.

Na sredini prostorije se nalaze i dva televizora, pa sam tako pogledala malo utakmice Poljska- Senegal. Ljudi oko mene su snimali selfije (dobro, da, i ja sam isto) i smijali se šalama tehničara. U toj atmosferi i najuplašenija osoba bi se opustila.

Iako su nas tehničari pustili da u miru uživamo, dolaze do nas svako malo, pitaju je li sve u redu i provjeravaju kako teče krv. Raspituju se kako smo došli, s kojim prijevoznim sredstvom pa da znaju hoće li nam stavljati flaster ili zavoj nakon doniranja. Jedan gospodin do mene je rekao da je došao biciklom na što je tehničar rekao kako to baš nije pametno jer vožnja bicikla i motocikla stvara pritisak na ruku. 

Nakon 10, 15 minuta i doniranih 450mL bilo je gotovo. Dobila sam vatu na mjesto uboda i morala sam ostati sjediti s tom rukom podignutom u zrak još nekih 5 minuta. Savjet za poslije doniranja je da se iduća dva sata ne smije pušiti i taj i idući dan ne smije se ništa teško dizati tom rukom. Tehničari su nas i dalje pazili i mazili i nudili da nam donesu vodu ako želimo. Prošlo je i to pa sam ustala i krenula prema njihovom restoranu (tehničari su nam napominjali da poslije ne smijemo zaboraviti jesti). U restoranu sam se opet susrela sa ljudima koje sam i u drugim prostorijama vidjela, a konobarica nam je donijela hranu da se okrijepimo - i to dosta veliku porciju. 
Nakon obroka, došlo je vrijeme da se zaputim doma. Iako umorna od cijelog dana, osjećala sam se jako dobro. Ne samo zato što sam učinila dobru stvar, već doista fizički lakše. 

Iako moja donorska knjižica prema nekima izgleda skromno, to je samo trenutno stanje. Žene mogu donirati krv svaka četiri mjeseca, a muškarci svaka tri. Nikad nije loš trenutak za dati krv, a pogotovo sad u ljetnim mjesecima kad zbog turističke sezone, najviše krvi treba. Možeš i na stranicama Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu pogledati koje krvne grupe najviše nedostaje i kad i gdje možeš darovati krv u svom gradu. Jedno je sigurno, nakon darivanja osjećat ćeš se i psihički i fizički bolje. I ponosna na sebe.