IRENA DOGAN (22), DJELATNICA U PEKARI

Na jednoj od sezona radila sam u lancu pekara na Makarskoj rivijeri. Riječ je o prometnim pekarama, s velikim zaradama. Bila sam u sobi s 4 cure. Dvije od njih živjele su prilično dobro za jednog sezonca - tulumarile su, kupovale si svašta, častile se. Znam, vidjela sam na svoje oči, dijelile smo sobu. Sve je počelo jedne večeri kada sam učila za sutrašnji ispit u Splitu. Gazda me puštao na ispite, bio je uvijek dobar po tom pitanju. Dvije spomenute cimerice nakon posla produžile su van, u diskoteku. Svanulo se, kretala sam na bus i shvatila da još nisu došle. Brinula sam se jer su otišle osobnim autom pa sam ih zvala na mobitel, ali nisu se javljale. Na putu do Splita zvao me kolega da brzo dođem natrag, ali ja nisam mogla. Uostalom, gazda me pustio na ispit. Vratila sam se poslijepodne istog dana i zatekla kaos. Djevojke su ukrale pozamašne svote novca i nestale. Gazda me zamolio da mu javim ako se vrate po svoje stvari u sobu, bio je spreman doći i u pidžami da ih uhvati. Ispostavilo se da su stornacijama računa krale svakodnevno, ne samo one, već i druge cure. Šefa je potkradalo desetak cura. Vidjela sam tada šefa da plače kao kišna godina. Eto, nije uvijek sve ni u šefovima. 

JAKOV FAJDETIĆ (19), ODRŽAVANJE OKOLIŠA U SPA RESORTU

Moje neugodno iskustvo sa sezonskim radom dogodilo se prošle godine sredinom lipnja. Prijatelj i ja odlučili smo naći neki sezonski posao, da se maknemo iz Rijeke, radimo, upoznamo nove ljude, zabavimo se. Naišli smo na oglas za posao, održavanje okoliša u spa resortu na obali. To je blizu Rijeke, ali odlučili smo da ćemo uzeti smještaj da ne moramo putovati. Obećano je bilo: radno vrijeme 8 sati, jedan dan u tjednu slobodan, 4800 kn plaća i dva obroka.

 
Po dogovoru, na ulaz u resort stigli smo u 18 h i čekali voditelja. Čekali smo do 19:25 te nakon više od 10 poziva se voditelj javio, ispričao da nije imao signala, a izgubio pojam o vremenu jer ima puno posla. Objasnio nam je zadatke pa smo pošli u smještaj. Rečeno nam je bilo da smo u sobi prijatelj i ja, da imamo kuhinju i WC. Dočekala nas je posve druga stvar. Izvana je zgrada najviše ličila kući bombardiranoj u ratu. Ušli smo unutra te dobili svoju sobu. Tamo nas je čekao stanar, čovjek od 32 godine. Soba je smrdjela po travi, cigaretama, urinu, izmetu i alkoholu. Na prvom koraku, prijatelj je stao na razbijenu bocu brandya te odmah posjekao nogu. Taj čovjek, naš sustanar, bio je pod utjecajem opijata, u prvom trenutku nije mogao ni govoriti. Prijatelj i ja dobili smo krevet na kat. Na donjem krevetu, nasred jastuka, bio je izmet štakora, a na gornjem, pretpostavljam, menstrualna krv. Sve smo to pofotkali i pravac na recepciju. Tamo su nam rekli da je sve to okej, da je plahta oprana, ali da mrlje nisu odstranjene i obećali bolji smještaj sutra. Sustanar, navodno imena Mario, je u međuvremeno došao k sebi. Počekao nam je pričati da je Zemlja ravna ploča, a ako mu ne vjerujemo da je bolje da spavamo s jednim okom otvorenim. Jedva smo uspjeli zaspati. U 6:30 zvonio mi je alarm. Otvorim oči, pored mene lik gol golcat sjedi na podu, trese glavom i zabija si iglu u ruku. Bilo me strah ustati se, pravio sam se da spavam. Otišao je tek u 7:40, kasnili smo na posao 55 minuta. Priču smo ispričali voditelju. On je objasnio da je taj 'drogeraš' odličan radnik, da ništa ne pita i nikad se ne žali. Nas dvojica taj dan smo morali raditi duže jer smo kasnili, a voditelj je rekao da je to neplaćeni prekovremeni. Skupili smo stvari, pokupili se kući prvim busom. Nikad nam nisu platili taj jedan dan, ali su uredno nazvali da pitaju jesmo li vratili radne rukavice. Srećom, nakon te strave, našli smo sezonski posao na puno boljem mjestu. 

A. K. (23), PRODAVAČICA SLADOLEDA

Prije dvije godine dobila sam posao prodavačice sladoleda na Makarskoj rivijeri. Uvjeti dobri, plaća solidna. Sobu sam, doduše, dijelila sa 7 žena, ali to mi je bilo nekako normalno za sezonu. Uglavnom, opis posla bila je prodaja sladoleda na kuglice na štandu, na punom suncu, od 8 do 16 h ili od 16 do ponoći. Posla je bilo toliko da sam padala s nogu ponekad. Znala sam da postoje kamere i znala sam da je gazda često na rubu živaca. Bio je mlad, bahat i željan brze zarade. Jednog dana vrućina me strašno oslabila i, iako to nisam običavala činiti, dok sam nosila praznu kantu sladoleda, uzela sam malu žlicu da liznem ostatke. Pojela sam doslovno dvije male žlice. Gazda je izjurio pred mene kao furija. Vidio me na kameri kako jedem ostatke, derao se kako je to nedopustivo. Rekao je da ne budem škrta i platim si kuglicu, ali izvan radnog vremena. Na koncu, odlučio je zaračunati mi to kao dnevni obrok, da naučim lekciju. Bile su skupe te dvije žlice sladoleda. Danas radim na istom mjestu, vlasnik je sada drugi čovjek. Koji, za razliku od prošlog, uistinu jest čovjek. Dapače, ljudina. 

L. J. (21), PRODAVAČICA U SUPERMARKETU

Svake godine sezonu radim u istom supermarketu na moru. Dobar je to posao, sve u svemu - plaća, smještaj ili putni troškovi, 8 sati rada dnevno. Moj jedini problem je svake godine smještaj. Prve godine smjestili su me kod neke gospođe, u zaleđu mjesta u kojem sam radila. Bile smo nas tri djelatnice i ta gospođa u kući. Naše večernje aktivnosti često su se svodile na lov na miševe po kući. Ako ne, gospođa bi se prešetavala u donjim gaćicama po kući ili palila svijeće za svoje pokojnike. Druge godine bila sam sa svojim vršnjakinjama. Tome sam se radovala, unatoč činjenici da će nas u sobi biti 8. Na kraju, i dalje bih se radije odlučila za onu baku iz prvog slučaja jer u ovoj sobi nisam smjela ni žvaku ostaviti bez nadzora. Toliko se kralo da bi nastradalo sve - od sirnog namaza pa do žileta i higijenskih uložaka. 

Naposljetku, i ja sam odlučila ispričati svoju ''inspirativnu'' priču.

IVANA GRANIĆ (23), KONOBARICA

Bilo je to sad 2014. godine. Imala sam 20 godina i odlučila da je vrijeme za moj prvi sezonski posao. Dobila sam posao konobarice u restoranu u neposrednoj blizini Peristila u Splitu. Radila sam dvokratno, za satnicu od 13 kuna. Da, bijedna satnica, ali sama sam na nju pristala jer sam mislila da je to normalno. Trebala sam biti ispomoć dvojici starijih konobara i oni su mi jedino lijepo sjećanje iz tog vremena. Prvi radni dan došla sam na posao u Birkenstocksicama, u tome mi se činilo najlakše raditi. Čim me vidio, gazda me odlučio upozoriti da to neće ići tako. Uvjet za rad bile su visoke pete (izmolila sam za cipele na punu petu) i haljina ili suknja. Pristala sam na to, i dalje naivna. Nisam računala na to da je konobarenje u petama stvarno ozbiljan sport. Gazda je neko vrijeme bio miran, uz pokoju seksističku šalu na koju sam odlučila zažmiriti. Međutim, njegove ideje o mom poslu konobarice uskoro su evoluirale kad nam gosti nisu svraćali. Naime, cijene su nam bile visoke, a Trip Advisor loš. Nije nam pomoglo ni to da mi je u opisu posla bilo da radim lažne račune i ostavljam pozitivne recenzije na stranici. Osjećajući da gubi pred konkurencijom, gazda je odlučio da moram, još dotjeranija, stajati ispred i loviti ljude da nam dođu. Doslovno za rukav. On bi stajao pored mene, pušeći cigarete jednu za drugom. Jednog dana naletjela je grupa od nekoliko stranaca. Gazda je rekao da ih moram upecati i zapalio cigaretu. Pridružila mu se i njegova ekscentrična sestra i jedan od konobara. Svi su zapalili cigaretu i gledali u mene i turiste. Koji turist bi ušao u restoran gdje gazda i osoblje puše jednu za drugom na ulazu? Naravno da ih nisam uspjela zaustaviti, a nije pomogao ni gromki smijeh ''publike''. Turisti su otišli naprijed, odbivši Cezar salatu za 80 kuna, a gazda je otvorio paljbu na mene. Derao se kao da nema sutra, izvrijeđao me na svim mogućim osnovama. Prvo sam šutjela, ponižena. Smjenu sam odradila do kraja, a onda najavila da je to moj zadnji radni dan. Gazda je tada izvadio 2000 kn iz novčanika i dao mi mjesečni honorar. Trebao mi je isplatiti još 700 kn, ali to se nikad nije dogodilo. Kao konobarica radila sam gotovo svake sezone od tada, ali ta su iskustva toliko dobra i lijepa da ne zaslužuju mjesto u ovoj priči.