"Sve je počelo jednog listopadskog jutra 2016. godine. Obavljala sam svoje jutarnje rituale, ali nešto nije bilo kao i inače. Dok sam se umivala, primjetila sam dio tjemena bez kose. Kako sam u to vrijeme često eksperimentirala s bojenjem kose, tome sam i pripisala ispadanje. Nisam mogla ni zamisliti da ću za par mjeseci ostati potpuno bez kose. Ispadanje kose sam tada jedino pripisivala starijim muškarcima i nikad ne bih pomislila da će djevojka od 23 godine biti - ćelava. I da ću ta djevojka biti baš ja. Tada nisam bila upoznata s alopecijom kao autoimunom bolesti, što je, kako sam saznala, bila moja dijagnoza.

U početku su mi kroz glavu prolazile najcrnje misli: kakva je to teška bolest od koje mi ispada kosa? Što je u mom tijelu toliko bolesno da se to događa? Jesam li to sama uzrokovala? S vremenom sam naučila sve više o toj bolesti, ali sam se i sve lošije osjećala. Počela su me mučiti dublja pitanja: Hoću li ikad više imati kosu? Kako ću se jednog dana zaposliti ako sam osuđena na ovakav izgled? Kako će me itko voljeti ovakvu?

Iako sam imala od samog početka čvrstu podršku bliskih ljudi, često sam se osjećala neshvaćenom i usamljenom. Dobivala sam samo riječi podrške i pohvale, ali nikome nisam mogla objasniti taj osjećaj kad pogledam samu sebe u ogledalo i rasplačem se jer boli ono što vidim.

Tada sam odlučila napraviti Instagram profil na kojem bih pokazala svoju borbu. Svojim objavama sam htjela poručiti svima koji boluju od alopecije da nisu sami i da se nemaju čega sramiti. Na kraju sam se i sama počela osjećati slobodnijom, snažnijom i ljepšom. 

Kosa mi je počela ponovo rasti u kolovozu 2017. godine, ali je moj psihički oporavak trajao puno duže. Uvijek kad govorim o alopeciji naglašavam da je to više od ispadanja kose te mislim da je ženama puno teže to proživljavati nego muškarcima. To je bila unutrašnja borba u kojoj sam morala prihvatiti novu realnost i novu sebe. Danas, godinu i pol nakon, mogu reći da sam naučila da ono bitno nosimo u nama samima i da je ljepota puno više od krhke vanjštine. Naučila sam da izgled ne definira moj identitet, nego je samo dio njega. Oporavljala sam se bolno i polako, ali sam zahvalna na iskustvu koje me prvo slomilo pa iznova sastavilo. 

Kad uspoređujem prijašnju i sadašnju Erblinu, shvaćam da sam tad bila najgora verzija sebe. Postala sam sve ono što ja nisam: anksiozna, depresivna i nesigurna. To je utjecalo i na moje odnose s bliskim ljudima, na moje studiranje, pa i na kilažu. Ali zahvaljujući tom trnovitom putu, sad postajem najbolja verzija sebe. Zdrava je, ispunjena i najsretnija što je ikad bila!

Često poistovjećujemo cijelu svoju osobnost, vrijednosti i ljepotu u fizički izgled. Stoga su bolesti koje se manifestiraju na našu vanjštinu utoliko emocionalno teže. Meni je ispadanje kose slomilo srce, ali i dalo snagu da ulažem u svoje druge vrijednosti i radim na sebi. Naučila sam da sreća i zadovoljstvo sobom predstavlja više od pukog izgleda, i to je moja poruka svima. Krenite od sebe, pazite na svoje tijelo, okružite se onim što hrani vaš duh i sve ostalo će doći samo."