• Rak dojke je najčešća zloćudna bolest žena u razvijenom svijetu, koja u svojoj ranoj fazi ne pokazuje nikakve simptome zbog čega su redoviti pregledi i samopregled dojki izrazito važni
• "Kemoterapija ne prepoznaje ni markiranu odjeću ni društvenu ljestvicu, a ni ljepotu lica koju plasiramo prema javnosti"
• Pozovi prijateljicu i sklopite #pinkypromiss - obećanje uz koje ćeš lakše razviti naviku redovitog samopregleda dojki

Snježana Strbad, 50-godišnjakinja iz Velike Gorice, sasvim je slučajno otkrila kvržicu koja joj je promijenila život. Danas, nakon četiri godine, Snježana otvoreno govori o svojoj bolesti, koja je sada iza nje. U nastavku donosimo njezinu priču:

"U siječnju 2016. imala sam redoviti sistematski pregled na koji me poslala tvrtka u kojoj radim, Međunarodna Zračna luka Zagreb. I baš taj dan htjela sam što prije obaviti sve preglede, otići na na kavu pa dalje na posao. Ali kako to obično biva, ne ide onako kako čovjek zamisli. Obavila sam sve preglede i bili su u redu, ostao mi je samo ultrazvuk dojki i abdomena. U jednom trenutku rekla sam medicinskoj sestri na recepciji: "Ako je doktorica kod koje trebam ići u gužvi, dajte mi prvi slobodan termin." Ta divna žena odgovorila mi je: „Pričekajte, doktorica je vrhunska stručnjakinja.“ I odlučila sam čekati.

Bila sam jako raspoložena i htjela sam što prije završiti s pregledom

Ušla sam veselo u ordinaciju, a doktorica i ja smo se neprestano nečemu smijale i opušteno razgovarale. Kako je sve do tada bilo u redu, već sam jednom nogom bila u niskom startu da ustanem iz kreveta. No, u tome me spriječio zadnji potez aparatom pod pazuhom uz uzvik: "Op, ovo mi se ne sviđa!" Ostala sam ležati još nekoliko minuta dok doktorica nije sve dobro pregledala i tada mi je rekla: "Ovo mi ne izgleda dobro. Trebali biste odmah na punkciju."

U tom mi je trenutku prošlo kroz glavu: "Ma, sredila si i gore stvari pa ćeš i to!" Nisam bila ni uplašena, samo sam htjela što prije saznati što je to. U tom sam razdoblju pokušavala krenuti u neke nove početke. Imala sam 46 godina, a 25 dana prije pregleda donijela sam odluku za koju sam dugo skupljala snagu - razišla sam se s osobom s kojom sam tada bila u vezi. Zbog osjećaja da sam odjednom ostala sama, bila sam i nesretna i ljuta jer je bilo dosta praznine gdje god bih se okrenula pa sam bila i pomalo zatvorena u sebe.

Odlučila sam da karcinom ide "lapapa"

Nakon tri tjedna, kada sam se vozila u autu prema Institutu za tumore, gdje sam išla po nalaze, bila sam posve mirna. Sama sam sebi rekla: "Snješka, što će biti, bit će i to ćeš riješiti!" Saznala sam da se radi o karcinomu dojke. Doktor mi je objasnio što me sve čeka, a ja sam istog trena odlučila da taj karcinom ide "lapapa". Kada sam došla kući, pogledala sam na kalendar i zbrojila koliko će liječenje trajati. Zbrojila sam godinu dana, pucnula prstima i rekla sama sebi: "Pa godina prođe kao keks! To je kao da imaš gripu, samo liječenje traje duže od sedam dana antibiotikom." 

Odjednom sve što mi je prije bilo važno, zbog čega sam se živcirala, došlo je u mojoj glavi u jednu ravnotežu. Saznanje da se moram liječiti od tumora bacilo me u nekakvu zen fazu. Naučila sam kako se neke stvari i neki problemi mogu posložiti i bez živciranja i stresa. Počela sam raditi ono što odavno nisam. Počela sam pjevati gdje god bih se zatekla, od kupaonice do automobila pa i kada sam šetala ulicom. Ponovno sam se počela smijati, zezati, nasmijavati prijatelje i poznanike. Ponovno sam upoznavala davno izgubljenu sebe i shvatila sam da nije tragedija prekinuti neki odnos ni u 46. godini. I nije mi više bilo važno što neki snovi nisu ispunjeni, bilo mi je važno imati ih i pokušavati ih ostvariti. Počela sam ponovno disati i plesati na svojoj pozornici života, onako kako ja želim.

Pjevajući sam išla na kemoterapije

Kada sam išla na kemoterapije, odvrnula bih si u autu glazbu do daske i pjevala cijelim putem. Mislim da su ljudi u autima koji su vozili u susjednoj traci do mene mislili da sam luda jer sam onako ćelava, podbuhla od kemoterapija, s nekom kirurškom kapicom na glavi, pjevala i smijala se kao da sam dobila na jackpotu. Uvijek sam bila našminkana i hodala sam do Instituta kao da sam na modnoj pisti.

Moj ispušni ventil i u inat tom podstanaru bilo je ogledalo u sobi koju nazivam peglaonica. Sve planove koje sam rekla da ću napraviti nakon što sve prođe, sve ih je podnijelo to ogledalo i još jedno u kupaonici. Tamo bih se u inat, kada bih dignula glavu sa školjke nakon povraćanja, pogledala u to ogledalo onako zelena i izmučena i rekla sebi: "Ma lijepa si k'o lutkica s naslovnice!" Znala sam da ću ostati bez kose. Nakon deset dana od kemoterapija obrijala sam kosu na nulericu i, kako nisam podnosile perike, nosila sam šarene kirurške kapice. Ma ja sam sebi bila lijepa. Ako sam si pogledala oči, bile su mi lijepe. Moj mi je osmijeh bio lijep. I udebljala sam se deset kilograma i govorila si: "Samo debeli ljudi su sretni!" Ništa mi nije bilo teško, u glavi je bio kalendar od jedne godine i misao ponovno ću ponovno biti ona stara Snješka, baš kao feniks kad se iznikne iz pepela.

Nikada se nisam pitala: "Zašto ja?"

Kemoterapija ne prepoznaje ni markiranu odjeću ni društvenu ljestvicu, a ni ljepotu lica koju plasiramo prema javnosti. Ostaje nam samo naš iskonski bitak, a on je ogoljen do istine koju treba moći i znati prihvatiti. Upravo sam o tome pisala u svom autobiografskom romanu "Ogrtač", koji govori o snazi, ljubavi, potpori, strahu, vjeri i seksualnosti i još puno toga. Knjigu nisam namijenila samo osobama koje boluju ili su bolovale od karcinoma, već svakome tko misli da ima problem s istinom o sebi, a dio prihoda ide u humanitarne svrhe. 

Nikada si nisam postavila pitanje: "Zašto ja?" Umjesto toga tražila sam okidač za dijagnozu. Shvatila sam da sam živjela 100 na sat, bavila se svime i svačime i da su mi svi bili važniji od mene. Shvatila sam da nemati ljubav u nekom trenutku i nije tako strašno. I rekla sam sebi: "E, od sada ispunjavaš samo sebi želje!" Danas sam opet ona djevojčica i djevojka kao nekada, neopterećena i nasmijana. Vozim samo svoju trku i to po propisima - 40 na sat. Radim što hoću i kad hoću. Ne želim više biti skinny i ne težim biti na nekoj visokoj društvenoj ljestvici. Naučila sam biti ponizna prema životu. Naučila sam da sve zlato ovoga svijeta ne donosi sreću. Biti žena oboljela od raka danas je, nažalost, sve učestalije i taj podstanar ne bira ni vrijeme ni godine ni spol. Ali ja ga nisam doživljavala, za mene to nije bila dijagnoza različita od neke druge dijagnoze."

Pozovi prijateljicu i sklopite #pinkypromiss - obećanje uz koje ćeš lakše razviti naviku redovitog samopregleda dojki. Ova kampanja pokrenuta je u partnerstvu Klinike za tumore KBC-a Sestre Milosrdnice, udruge Europa Donna, Nismo same i Sve za nju, pod pokroviteljstvom Roche Hrvatska. Više na pinkypromiss.24sata.hr

Sponzorirani sadržaj: miss MIND za miss7