"Kroz ovu bolest nekako ispliva na površinu nešto što mi roditelji zaboravimo, a to je cjeloživotni rad na sebi kao roditelju. Ne pripremamo se u životu na ovakve izazove, točnije bolesti, posebno kada su djeca u pitanju, no kada nam se dogode, isključivo rad na sebi (što pojedinačno, što kao partneri zajedno) čini čuda.

Nema promjene kod naše djece, ako nema promjene kod nas roditelja.

Sve što nam se ne "sviđa" ne mijenjamo samo kod njih, već prvo kod nas samih. Tokom odrastanja u našim zajednicama naša djeca uče od nas samih, zrcale se u nama. Ne sviđa nam se što vidimo, želimo vidjeti drugačije, prvo mijenjamo sebe, kako bismo im pokazali da je promjena "prirodna" , te ih potaknuli da i oni požele mijenjati sebe. ", započinje svoju priču majka djevojčice oboljele od anoreksije, Petra-Zrinka Čičak. 

Bitku za izlječenje od poremećaja hranjenja ova obitelj vodi već neko vrijeme, a bitka je bila, kako dodaje, "mučna i teška", jer obitelj u početku, kao i većina drugih obitelji, nije znala što se događa, kako reagirati, što napraviti... Prvi put je obitelj primijetila djetetovo neuobičajeno ponašanje kod kuće za stolom: "Kada se počela neuobičajeno ponašati prema hrani na tanjuru".

Petra-Zrinka vjeruje da su pravodobno reagirali na djetetov poremećaj: "Nismo puno "pregovarali" s njom, već smo je odveli u bolnicu. Bismo li nešto promijenili u svojim postupcima, iskreno, kada gledamo danas s odmakom, ne bismo. Sve se odvilo tako kako se trebalo odviti." Dodaje da je obitelj na vrijeme reagirala i dijete kojemu je dijagnosticiran poremećaj je ubrzo krenulo na liječenje: "U slučaju nas roditelja se sve dosta brzo odvilo, u nekoliko tjedana, u njezinom vjerojatno dulje, no mi to nismo primijetili. S obzirom da se žalila na bolove u trbuhu te da je počela gubiti na težini, njezina liječnica nas je uputila na pregled u bolnicu."

Iako je obitelj na vrijeme reagirala, dijete je u početku bilo nezainteresirano za liječenje: "Samo nas je pogledala i tko zna što si je mislila. Trebalo je neko vrijeme da počne pričati o tome, da prihvati da ima problem, tj. da je bolesna."

Većina obitelji se u ovakvoj situaciji osjeća krivom, pa i obitelj Petre-Zrinke. Barem u početku: "No radom na sebi uz pomoć psihijatara i psihologa, na grupnim podrškama roditelja, suprug i ja uspijevamo sve emocije s kojima se susrećemo prihvatiti i "smjestiti" na svoje mjesto, kako bismo mogli pomoći prije svega sebi, pa onda našem djetetu."

Ipak, obitelj ističe kako su "hrvatske ustanove vrlo profesionalne s obzirom na uvjete u kojima rade, od samih bolnica i uvjeta u njima, do doktora (svih profila) i sestara".
"Oni su ti koji su za mene najveći borci za male i velike pacijente. Lavovski se bore, za njih nema predaje i na tome smo im suprug i ja beskrajno zahvalni. Kada se roditelj uspije "sastati sa samim sobom", tada nastupa prekrasna suradnja između doktora, sestara i roditelja, što je izuzetno važno u kvaliteti oporavka."

No, osim što je Petrina djevojčica dobila potrebnu pomoć, i cijela obitelj je zatražila pomoć:

S obzirom da se jednim najvećim dijelom u Hrvatskoj pomoć za roditelje može naći u udruzi Centar za poremećaje hranjenja BEA, koja se nalazi u Zagrebu (a bolesne djece i roditelja kojima je potrebna pomoć ima diljem cijele zemlje), no ona je trenutno u uređivanju svog novog prostora (trebalo bi svako mjesto imati po jedno, kao što ima i nogometno igralište), želim da se spot koji je udruga snimila emitira u svim medijima, na portalima i gdje god treba. Jer ova bolest se uvuče u vaš dom tako tiho, neprimjetno, polako gradi svoje "carstvo" dokle god je ne primijetite (a primijetite je, samo je pitanje kada), pa se onda baš i ne da tako lako van, no uz pomoć institucija, doktora, terapeuta i sestara (koji permanentno ulažu u sebe), koji su tu (nisu otišli), podrške roditelja, vaše volje, upornosti, izlječiva je, dodaje Petra-Zrinka Čičak.

Što je Centar za poremećaje hranjenja BEA?

Što se tiče Centra za poremećaje hranjenja BEA, sve je veći broj djece koja se bore s anoreksijom, bulimijom ili nespecifičnim poremećajem hranjenja, a radi se o sve mlađoj djeci. U cijelu priču se uključuju i zabrinuti roditelji kojima treba sva pomoć kako bi njihova djeca pobijedila te poremećaje. Bitku otežavaju stigme koje se vežu uz anoreksiju: često se govori da je osoba oboljela od anoreksije razmažena, tašta ili samo želi privući pažnju na sebe. "Ništa od toga nije istina - oboljeli od poremećaja hranjenja izlažu se velikom riziku za svoje zdravlje uslijed velikog straha od debljanja i opsesije mršavošću, a roditelji se osjećaju nemoćnima u susretu s teško razumljivim ponašanjem koje je "izmijenilo" njihovo dijete. - ističu u Centru.

Stručna pomoć je ključna, i važno je što ranije uključiti oboljelu osobu u psihoterapijski tretman, ali ne smijemo zaboraviti niti roditelje, posebice ukoliko je dijete maloljetno. Roditelji trebaju podršku i znanstveno utemeljene informacije o tome što mogu očekivati na putu izlječenja, te priliku da unaprijede vlastiti način komunikacije i odnose u obitelji. 

Oporavak je dug ( prosječno traje od 5-6 godina), ali su rezultati bolji ukoliko se oboljeli uključi u psiho-terapijski rad unutar 3 godine od javljanja simptoma. Očekuje se oporavak oko 70-80 % oboljelih ( prema Dalle Grave, 2015).  

Kako pomoći oboljelom djetetu?

U Centar za poremećaje hranjenja BEA oboljeli i/ili roditelji i bližnji se mogu javiti bez uputnice i zakazati razgovor Savjetovalištu putem maila info@centarbea.hr ili telefona 098 900 59 73

 

U Centru BEA pružamo mogućnost uključivanja u grupu podrške za roditelje, 2 grupe podrške za oboljele, nutricionističku grupu i grupu za oboljele od poremećaja s prejedanjem. Održavamo besplatna psiho-edukativna predavanja te radionice za roditelje o metodi New Maudsley.

 

U ovom trenu, Centar BEA djeluje u prostoru koji dijeli s lokalnim ograncima političkih stranaka, i prikuplja sredstva za uređenje prvog Savjetovališta za oboljele od poremećaja hranjenja u Hrvatskoj. Donacije se mogu uplatiti na  HR9424020061100631146  - Erste Banka.

"Uz pomoć stručnog terapeuta, koji im je neophodan za adekvatno liječenje, promjena je vidljiva. Terapeuti uče i djecu i roditelje da mijenjaju pogled na cijelu situaciju u kojoj su se našli (što god to kome značilo)", zaključuje svoju priču Petra-Zrinka.