Dok se dosad pod obiteljskim nasiljem uglavnom podrazumijevalo fizičko nasilje nad partnerom, Irska je jedna od prvih zemalja koje će i psihološko nasilje poput zastrašivanja i uznemiravanja tretirati kao zločin.  Jedan od aspekata koji će se kažnjavati kaznom do pet godina zatvora jest tzv. prisilna kontrola. Dakako, u ovaj zakon ulazi i nasilje nad muškarcima, baš kao i nasilje nad ženama.  Iako nije jasno propisano što sve točno podrazumijeva relativno apstraktan pojam prisilne kotrole, u zakonu stoji da je riječ o činu koji uključuje manipulaciju i uznemiravanje partnera te kod zlostavljanog partnera izaziva strah od nasilja, stres i odražava se na svakodnevni život. Iako prisilna kontrola nije precizno definirana u irskom zakonu,  Polly Neate, nekadašnja izvršna direktorica Women’s Aida, nacionalne dobrotvorne organizacije za pomoć žrtvama obiteljskog nasilja, objasnila je što točno znači prisilna kontrola i gdje su joj granice u vezama:  1.  OBIČNA SVAĐA NIJE NASILJE

Polly Neate kaže kako su emocionalno nasilje i prisilna kontrola ipak mnogo više od jedne svađe. Riječ o repetitivnim obrascima ponašanja koji ciklički dolaze i prolaze.  ''To je obrazac ponašanja u kojem jedan partner kontrolira drugog i stvara stalan osjećaj straha'' - objasnila je bivša direktorica organizacije. Upravo se na osjećaju straha temelji i novi irski zakon u koji će se, nadamo se, ugledati i brojni drugi europski zakoni. Prisutnost straha, osjećaja nemira i stresa definitivno je karakteristika koja upućuje na emocionalno nasilje u vezi. “Ako se bojite svog partnera i brinete kakve će biti posljedice stvari koje nisu toliko važne, ako se on naljuti za svaku sitnicu, ako sve morate raditi kako on kaže, ako se brinete i mislite da će ga vaše ponašanje razljutiti onda znajte da trpite zlostavljanje” - tvrdi Polly. 

2. BURNE REAKCIJE NA SITNE PROPUSTE I USMJERENOST SAMO NA SEBE

Svi imamo male, sitne propuste i navike koje tvore našu osobnost. Međutim, nasilje se događa kada naš partner preburno reagira na najsitnije ''mane'' ili specifičnosti naših ponašanja. Polly Neate navela je banalan, ali veoma slikovit primjer. Opisala je muškarca koji je svojoj ženi rekao da sir mora zamotati na određen način te ga potom staviti u hladnjak. Ukoliko bi žena pogriješila u načinu odlaganja sira, suprug bi se na nju derao. Takva ponašanja su veoma simptomatična jer je partner vidno usmjeren na sebe i svoje želje, stavlja se na prvo mjesto. Mnoge žrtve zapnu u pokušajima ugađanja agresivnim partnerima, ali to je posve pogrešan put. 

3. NEGIRANJE, MINORIZIRANJE ŽRTVINE NESREĆE

Brojni zlostavljači se, nakon nasilja, često prave kao da se ništa nije dogodilo. Negiraju cijeli svoj čin ili barem činjenicu da je bio pretjerano nasilan. Osim toga, često krivnju svale i na žrtvu. Polly to smatra jako problematičnim u kompletnom pristupu nasilju: ''Ovo može biti veoma zbunjujuće i prouzročiti ozbiljne probleme kada žena počne sumnjati u samu sebe. To je jako teško preživjeti.'' Nadalje, ukoliko se žrtva požali na nasilniku na njegovo ponašanje, on je sklon minoriziranju njene nesreće te je često optužuje za pretjerivanje i dramatiziranje. 

4. ON-LINE KONTROLA

Prisilna kontrola u suvremenom dobu podrazumijeva kontrolu, ne samo realnog, već i virtualnog života. Nasilnici ništa ne prepuštaju slučaju pa je očekivano da svojim žrtvama kontroliraju e-mail, Facebook, Instagram te ostale aplikacija i društvene mreže. U kritičnim slučajevima, partneri su sposobni čak i na instaliranje programa za praćenje kompjutera i pametnih telefona. 

Dakako, Hrvatska je zasada miljama daleko od samog spomena ovakvih zakona, ali svejedno smo odlučili provjeriti s nekoliko naših građana što misle o potencijalnom donošenju jednog takvog zakona.  Evo što su nam rekli građani s kojima smo razgovarali:

MIJA GRANIĆ (20), upravna referentica

''Općenito, mislim da su Irci napravili mudar potez. Ne živi pola Hrvatske tamo bez razloga, u to sam sigurna. Osim toga, ponekad mi se čini da je psihičko nasilje puno teže od fizičkog jer nema masnica, nema rana, nema dokaza. Krajnje je vrijeme da krajem drugog desetljeća 21. stoljeća i Hrvatska zaštiti svoje žene.''

MARICA JEMBRIH (51), spremačica

'Mislim da bi se takvo ponašanje trebalo kazniti u oba slučaja. Bilo da žena napada muškarca ili muškarac ženu. Jedan takav zakon zaštitio bi ugrožene partnere.''

ALMA MIHALJEVIĆ (50), domaćica

''Ako kava nije dovoljno slatka, ako je salata prekisela, ako je ručak nedopečen... Stvar ukusa, namirnica i uvjeta, ali - leti sve preko stola. Nakon nekog vremena, osjećaš se kriv. I kao krivac, popravljaš sve. Uvijek neko novo remek djelo zbog kojeg si kriv. Ovo je sustav u kojem nedostaje edukacije o nasilju, spoznaje da naprosto nisi kriv. Zapeli smo kao cjelina. Maknuti se od krivih i snaći se sam, to je pravilo ovog društva. ''

JOSIP ČAGALJ (21), ugostiteljski djelatnik i dobrovoljni vatrogasac

''Mislim da je psihičko nasilje opasno koliko i fizičko. Osobno, nepojmljivo mi je da uopće raspravljamo treba li ga kazniti. Mislim da treba i to ne novčanom kaznom - već zatvorom. Posljedice su jako opasne. Prvenstveno strah, depresija, neizbrisive traume.''

Iako nismo skloni objavljivanju anonimnih odgovora, odgovor jedne ispitanice uistinu nas je naveo na razmišljanje i odlučili smo ga podijelili bez imena i prezimena:
''Po mom mišljenju, to je svakako nasilje, ali bojim se da za njega ne postoji pravi mjerni instrument kojim bi se ono moglo dokazati. Nasilnik se uvijek može izvući na račun konteksta u kojemu je nešto rekao, različitog shvaćanja nekog pojma u odnosu na drugu stranu, može reći da se šalio. Danas je teško dokazati i fizičko nasilje i kazniti počinitelja (npr. slučaj iz Zadra). A za fizičko nasilje postoje, nažalost, konkretni dokazi. Bojim se da će nešto poput emocionalnog nasilja, pogotovo u našoj državi, biti vrlo teško dokazivo.'' 

Ipak, bitno je naglasiti da nisu svi naši ispitanici bili ovakvog mišljenja. Naime, dozvolu za objavu mnogih komentara ipak, u konačnici, nismo dobili. Veliki dio njih vodio se filozofijom ''šutjeti i trpjeti''. ''Nigdje veze. Pa to su uobičajene bračne razmirice. S vremenom one ishlape. Čovjek samo treba naučiti živjeti s tim'' - piše u odgovoru gospođe čiji je identitet poznat redakciji.