Rođena sam u Novoj Gradišci, u Slavoniji. Budući da sam odrastala kao jedina tamnoputa djevojčica u tom gradu, tete u vrtiću i roditelji mojih prijatelja potrudili su se objasniti djeci kako postoje ljudi iz različitih djelova svijeta i različite boje, tako da su moji prijatelji već kao trogodišnjaci znali pokazati na karti svijeta Kamerun iz kojeg je moj otac čiju sam boju kože nasljedila došao u Hrvatsku i upoznao moju majku. 

Nikada se nisam osjećala drugačijom od drugih. Odrastala sam u predivnom okruženju dragih ljudi. Budući da svoju rodbinu iz Afrike nisam upoznala kao mala, a nisam ni imala susreta s djecom koja su tamnoputa kao ja, prvi takav suset imala sam na putu u Ameriku kada sam vidjela tamnoputog dječaka i od šoka se zabila u zid ispred sebe. 

Sada sam odrasla, otac nas je vodio u Afriku da vidimo gdje su naši korijeni, imam mlađeg brata, te mi tamna put nije ništa čudno. Međutim i dalje se susrećem s pitanjima znatiželjih ljudi... a ove zablude su najčešće!

''TAMNOPUTE BEBE'' NE RAĐAJU SE TAMNOPUTE

Prva anegdota u mom životu dogodila se pri rođenju. Naime, kada se bolnicom proširio glas da se treba roditi tamnoputa beba, svi su željeli prisustvovati tom "čudesnom" porodu. Skupilo se bolničko osoblje sa svih odjela, radnici koji su radili popravke na bolnici i svi ostali znatiželjnici. Na veliko iznenađenje svih prisutnih, rodila se svijetla beba, s malo više kose nego je uobičajeno. DA, rađamo se svijetli te svoj tamni ten dobivamo postupno.

DA, PRIČAM HRVATSKI

Nerijetko se dogodi da stojim u redu na blagajni, pošti ili za kino, i čujem kako komentiraju ''Ajme vidi kosu! To sigurno nije prava'', ''Što misliš, od kud je?', ''Blago njoj, ne mora se sunčati''. Sve komentare razumijem, jer to što sam tamnoputa ne znači da ne pričam hrvatski. Također, svakodnevno mi se događa da me u dućanima ''nema tko poslužiti'' jer trgovci pretpostavljaju da sa mnom moraju razgovarati engleski jezik, a to im je teško, pa često čujem ''Ajde ju molim te ti posluži''.

MOGU POCRNITI, MOGU IZGORITI

''Blago njoj, ona ne može izgoriti''. MOGU, samo nemam potrebu pržiti se na suncu, nego radije uživam u hladu. Dapače, relativno brzo mogu dobiti opekline od sunca. Stoga, ako mogu izgoriti, mogu i pocrniti. 

IMAM BIJELE DLANOVE

Na dlanovima i stopalima koža nema pigmenta, te nema ni melanina koji bi ju potamnio. Nije samo kod mene, isto je kod svih, samo je moja koža tamnija te se više vidi razlika.

NISU MI SVI TAMNOPUTI LJUDI ROĐACI

Znam da nema puno tamnoputih ljudi u Hrvatskoj, međutim nije svatko sa svakim u rodu. Nismo svi porijeklom niti iz iste države, pa čak niti s istog kontinenta.

POSTOJI PUDER I ZA MENE

Na svojoj koži ponekad imam nedostatke koje želim prekriti. Šminkam se, te koristim puder. Postoje linije za ljude tamnije puti. Kako potražnja za takvim puderima nije jako velika, nećete ih često naći na policama, no jednostavno se  treba obratiti osoblju i pronaći će puder čak i za mene. 

''SMIJEM li TI DOTAKNUTI KOSU?''

Baš ne volim kada mi ljudi prilaze samo kako bi mi dotaknuli kosu. Osjećam se nelagodno te ju zbog toga najrađe imam svezanu u punđu. Otkad sam bila mala, ljudi moju kosu doživljavaju kao nešto s čim se mogu igrati. Iako to ne volim, razumijem da je to drugima zanimljivo pa ponekad i dopustim, ako me bar pitate, no često se dogodi da se nečija ruka samo nađe na mojoj glavi. Smatram to poprilično nepristojnim. Moj brat ima uzrečicu ''Ne diraj mi kosu, dobit ćeš po nosu''.

Tu je još puno svakodnevnih situacijama o kojima bi mogli pričati do sutra, često se nasmijem, često se iznenadim. To su sve čari koje nosi moja egzotična put. Različita, a sasvim ista, s veseljem isčekujem nove anegdote i nova pitanja. Ako ništa drugo, nikada mi nije dosadno.