Jedna poznanica objavila je na fejsu jedan status o dječjim proslavama rođendana u Barceloni, gdje živi. "Za sve te mame koje za dječje rođendane imaju dress kod za klince i roditelje i onda su zadane boje 'dusty pink', rose, nude ili 'frozen blue' – stvarno?" #pleasedontinviteus'

“Kada dijete krene u vrtić, zbog socijalizacije želimo i da sudjeluje van vrtića na druženjima pa smo tako pozvani i pozivamo na rođendane. E, pa ti rođendani su postali sve samo ne dječji, od skupih cateringa i torti do animatora, fotografa, izvedbe Labuđeg jezera u tri čina, do dress coda ‘dusty roza’ ili ‘frozen plava’ - za cijelu obitelj, kako bismo svi dobro ispali na Instagram fotki. Pitanje postaje što mi to organiziramo, savršenu foto-scenu za Instagram ili proslavu za svoje dijete?”, kaže mi Katarina Štimac kad sam je pitala što se to događa s dječjim rođendanima.  
Iako bi neki super dress code za neki super tematski tulum bio pravi pogodak i ono što mi treba u ovoj krizi neimanja zabavnih mjesta za izlaženje, ali dress code mi nije najdraža stavka svake pozivnice. Ako piše, poštuješ ga, jer nitko nije toliko 'kul' da ne mora poštivati organizatorove želje, ako je došao mukte piti i jesti (i zgrabiti poklon vrećicu na kraju). Ali da uživam u stresu koji izaziva total look u bijelom ili nedajbože 'glam' dress code, ne uživam.
 

Zadnji put kada sam se suočila sa zadanim dress codeom bilo je za rođendan frendice, a tema su bile sedamdesete. Nije bilo teško, a i taj trend odijevanja nikada nije ni izišao iz dućana kompletno, pa je pritisak bio smanjen. Svi koji su ušli kroz vrata, bili su na meti skeniranja ostatka tuluma da vide kako je netko drugi iskombinirao odjevnu kombinaciju, netko je bio wow, netko manje, a kako je vrijeme protjecalo, disko i šampanjac su vrlo brzo maknuli fokus s odjeće i prebacili ga na dobru zabavu. Stanje stresa – nikakvo. No, sve su to osobne stvari svake odrasle osobe. Naši izbori i odluke hoćemo li ćemo sudjelovati u takvim situacijama ili ne. Sigurno se neću osjećati loše ako ne želim ići na nečiji rođendan jer me 'ubio' sa zadanom temom. Recimo, tema – #starwars. Ja na to ne idem i boli me džon kaj će si netko misliti o tome.  

No kada si mali, onda ne racionaliziraš stvari na taj način. Odlazak na nečiji rođendan je nešto što jako želiš uglavnom, i pozivnice se među djecom dijele vrlo značajno i važno. Ulickamo klince, stavimo im gela u kosu, ili krunu na glavu, poklon u ruke i znamo da su klinci u svom svijetu naredna tri sata. A što kad se pojavi zadana tema nježnoružičastopuderastesprimjesomsive na pozivnici dvogodišnjakinje? Treba li taj pritisak odijevanja i sve što ide s njim najmanjima? 
Kao mamu dječaka, zabavljale su me priče prijatelja koji imaju djevojčice i kako su rano otkrile svoje stavove po pitanju mode i prilagodbi trendova u vrtiću. Malo me šokiralo, ali uglavnom nasmijavalo i zabavljalo kada bi izbezumljeni starci pričali kako su morali tražiti one jedne roza tajice kakve ima najbolja frendica iz vrtić i kako mlade damice  žele ići u svojim Frozen kostimima s perikama u vrtiće ili ne idu nikamo. Moj je tražio majicu i hlače. 
 

Nekada su samo popularne djevojčice u vrtićima i školama diktirale tempo, a oni koji nisu mogli pratiti… nisu bili dovoljno dobri. Danas su diktatorima tempa i trenda pristigle u pomoć i društvene mreže. Instagram, Pinterest, Facebook postali su novi alat nametanja pritiska. A ovaj put su možda nesvjesno kreatori takvih pritisaka upravo sami roditelji.
Zaboravljamo možda u svemu tome, da se ne pita uvijek samo klince što žele i da li žele. A i dio djece dolazi iz obitelji koja nisu jakog imovinskog statusa i neki roditelji ne mogu svojoj djeci slagati savršene instagramske scene samo zato jer je to tema partyja. Nije se rodio roditelj koji nije htio svom djetetu omogućiti sve što je dijete željelo, ali nažalost, danas se velik broj obitelji nosi s financijskim poteškoćama. Djeca žele biti dio 'ekipe', žele sudjelovati, a roditelji to možda ne mogu podržati.  

Odrastajući u takvim realnostima, djeca usvajaju pogrešne vrijednosti, kojih se kasnije uglavnom ne mogu riješiti. 
Dok pričam s Katarinom o nekim drugim situacijama s nekih drugih tematskih rođendana dvogodišnjaka, prirodno nam razgovor završava na Instagramu i koliko nam je ta društvena mreža zamaglila fokus s pravih stvari u životu. U slaganju scene u kojoj uživamo vizualno, zaboravljamo možda da je našem dvogodišnjaku bitno da je njegov rođendan, da ga provede s najdražim osobama, da puše u svjećice, ima tortu i otvara poklone. Dress code i ostale 'povlastice' odraslog života možda stvarno mogu pričekati.