Chris Norton (27) imao je jedva 18 godina i tek je krenuo na faks kada mu se život promijenio u jednoj jedinoj sekundi. U žaru igre, na fakultetskoj nogometnoj utakmici pao je na teren i više se nije mogao pomaknuti. ''Chris, moraš se podići'' - govorio je sam sebi, prenosi CNN, ali nije uspio. Iako je bio pri svijesti, nije shvatio ozbiljnost situacija dok po njega nije došao helikopter. Nakon pregleda ispostavilo se da je ozbiljno ozlijedio kralježnicu te je izgubio osjet od vrata na niže. Doktori iz klinike The Mayo u kojoj se liječio davali su svega 3 posto šansi da ikada opet stane na svoje noge. 

''Ovo nije bilo dio plana.''

''U tom trenutku sam se izgubio. Strahovao sam za svoju budućnost jer je dotad, do svoje osamnaeste godine, moj život išao po planu. Sve mi je dobro išlo. Ovo nije bilo dio plana'' - ispričao je Chris koji je isprva jako teško podnosio činjenicu da je, doslovno preko noći, postao kvadriplegičar koji je tek povremeno mogao osjetiti temperaturu, dodir ili bol u donjem dijelu tijela. Nije se mogao počešati, kupati ili hraniti. '
'Znam da se većina koncentrira samo na hodanje, ali ima mnogo toga na čemu sam morao raditi'' - prisjetio se u velikom intervjuu. Ipak, krenuo je malenim koracima, a pojesti ručak samostalno za njega je od obične aktivnosti postao veliki uspjeh. 

''Ona je vidjela tko sam ja zaista.''

Tri godine nakon nesreće, tijekom oporavka koji je išao veoma sporo, dan za danom, Chris je, preko aplikacije za dejtanje, upoznao ljubav svog života - Emily Summers.  ''Bilo me strah jer nisam znao hoću li ikada pronaći ljubav. Pitao sam se je li uopće realno očekivati da nađem istinsku ljubav'' - dvojio je Chris. Međutim, Emily je, pored njegovog invaliditeta, vidjela njega kao osobu: ''Mnogi ljudi gledaju moj invaliditet i fizičke izazove koji su preda mnom, ali odmah sam znao da Emily to nije gledala. Ona je vidjela tko sam ja zaista i odmah smo se povezali'' - prisjetio je Chris, a Emily je kasnije s medijima podijelila kako je ona u njemu pronašla mir. Ipak, nije mogla pretpostaviti da će njihova priča otići toliko daleko. ''Bog je za nas imao plan.'' - kaže danas Emily. 

Emily se, samo nekoliko tjedana nakon prvog dejta, uključila u proces Chrisova oporavka. Naučila je kako mu pomagati s terapijama i vježbama. ''Danas mi ona pomaže bolje nego što bi ijedna terapeutkinja ikada mogla. Ona zna kako mi prići, kako me micati.'' - emotivan je protagonist ove ljubavne priče. 

''To pokazuje kolika je moć ljubavi''

Njihov prvi zajednički cilj bio je da Chris hodajući dođe po svoju diplomu, a večer prije diplome on je zaprosio Emily. Idućeg dana, za vrijeme dodjele diploma, Emily mu je pomogla da ustane iz kolica. Ruke su mu se počele tresti, a ona ga je, poput terapeutkinje, primila i pomogla da malim i nestabilnim koracima ode po svoju diplomu. Već tada, kad su shvatili da zajedno mogu, odlučili su da će se zajedno prošetati do oltara. 

I uspjeli su. Emily i Chris na dan svog vjenčanja zajedničkim su snagama prešli put do oltara. Ona ga je, kao i prvi put, obgrlila rukama i podigla, a onda su zajedno prošetali bijelim sagom do oltara i izazvali oduševljenje svih prisutnih. ''Kad sam hodao s Emily na vjenčanju, bio je to poseban trenutak. Znao sam da smo to postigli zajedno. Nije bilo samo do mene ili do nje, učinili smo to zajedno. To pokazuje kolika je moć ljubavi i kako daleko nas ona može odvesti u životu.'' - izjavio je Chris za CNN nakon vjenčanja. 

Danas su Chris i Emily posvojitelji i udomitelji. Nakon što su jednom slučajno udomili 17-godišnju djevojku koja izgubila dom, otkrili su golemi izvor ljubavi te odlučili se posvetiti svojoj obitelji na taj način. Osim toga, Chris ima vlastitu zakladu unutar koje pomaže ljudima s problemima sličnim njegovima, a radi i kao motivacijski govornik i pisac. 

Chris još uvijek ne hoda posve samostalno, ali na tom je putu: ''Ne učim hodati da budem sretan. Samo pokušavam vratiti svoju samostalnost. Ne želim da me moja fizička sposobnost definira, ne želim da me kolica definiraju'' - dodaje Chris koji se smatra izrazito sretnim čovjekom. Od njega bismo se, bez sumnje, mogli naučiti zahvalnosti na svakoj malenoj sitnici. Pravi primjer, zar ne?