• Novinarka i urednica Ana Josipović pop-up izložbom ispričala je svoju borbu s rakom dojke
• Ja sam bila ljuta kao pas, ja sam još uvijek ljuta na sebe i na svoj život jer mi je to, eto tako, smjestio
• Sažaljenje je grozno i ja sam se skrivala upravo zbog toga. Jesam ekstrovert po prirodi i volim ispričati što mi je na duši, međutim to sažaljenje ljudi je nepodnošljivo

Pop-up izložba fotografija u zagrebačkoj Laubi "Kako sam lagala na Instagramu/Backstage" trajala je samo jedan dan, ali priču iza nje pamtit ćemo mnogo duže. Iza nje stoji novinarka i modna urednica Ana Josipović baveći se temom koja se tiče svih žena, rakom dojke. Ani je bolest otkrivena prije nešto više od godinu dana, no samo su njezini najbliži za to znali. Prijatelji, poznanici, suradnici sretali su Anu i, kao i na jezinom Instagram profilu, gledali je dotjeranu, lijepu, kako mijenja frizure i odjeću, zrači životom. Tek na izložbi priznaje što se krije iza fotografija snimljenih objektivom njezine sestre Slavice Josipović - pojavljuje se “backstage” na kojima prikazuju gubitak kose, bolnički krevet, ožiljke nakon operacije.

"Odlučila sam to ovako ljudima reći, da ne moram objašnjavati. Sad imam periku, a skoro cijelo sam vrijeme malo glumila jer sam skužila da ljudi vjeruju da je to moja prirodna kosa. Sad mi je počela rasti kosa i možda ću uskoro poželjeti nositi tu svoju kratku kosu, a sad kad sam sve razotkrila mogu nositi jedan dan kratku, drugi dan dugu kosu, jedan dan sa šiškama, drugi bez bez šiški...

Moje perike dobile su imena

Ana nije dozvolila da joj karcinom uništi ono lijepo u životu, a Instagram je bio njezin način borbe. Izložba je zapravo njezin dnevnički zapis iz razdoblja dok ljudi nisu ni znali kroz što prolazi, njezin ispušni ventil i ispunjavanje, kako kaže.

"Uživala sam lažući ljudima kad su se divili mojoj kosi ne znajući da je to ružičasta perika, o tome kako se postigne ta boja kose kako je to poseban blajh, kako imam dobrog frizera. Zafrkavala sam se takvim nevinim lažima. Vjerovala sam da će primjetiti da nosim periku, ali nitko nije. Čak sam dan za danom imala različite perike, ali ljudi vjeruju ono što žele vjerovati. A meni je bilo zabavno. Dala sam perikama i imena: Cicciolina, Melanie Trump, Beyonce. Uživala sam u komplimentima koje sam dobivala na račun nečega što u konačnici nisam ja. Cijeli moj život u tom periodu bio je jedan performans, pa i ova izložba."

Objašnjava zašto o svojoj bolesti nije željela govoriti:

"Sažaljenje je grozno i ja sam se skrivala upravo zbog toga. Jesam ekstrovert po prirodi i volim ispričati što mi je na duši, međutim to sažaljenje ljudi bude grozno. S druge strane ljudi ne znaju kako reagirati pa iz kurtoazije pitaju kako si, kako napreduje liječenje, a to čovjeku troši elergiju. Shvatila sam da svoju snagu trebam sačuvati za sebe i za svoju borbu, a ne se trošiti na odgovore. Mislim da je dobro ovakav težak period prolaziti u miru, tišini, iza scene. Bilo bi mi teže, bilo bi neko drugo opterećenje na meni i mislim da bih se osjećala lošije da su ljudi znali."

Prije operacije sam snimila svoje dojke prvi put

Neke su fotografije napravljene planski, a neke su jednostavno bile dokumentiranje života u razdoblju dok je prolazila kemoterapiju, gubitak kose, noktiju, operaciju i odstranjivanje dojke... Ana priča:

"Neke su fotografije bile snimljene s predumišljajem. Dan prije operacije sam željela snimiti svoje dojke, to je bio prvi put da ih snimam. Vraćam se s operacije, želim vidjeti kako izgleda taj trenutak. Želim vidjeti kako izgledam i tjedan dana kasnije nakon skidanja zavoja, no usporedno s tim na Instagramu sam pokazivala neki drugi dio svog života, nije tu bilo namještanja. Pred kraj, samo za izložbu sam snimila selfie s bolničkog kreveta. Nisam se tamo nisam željela vratiti, ali morala sam jer je tumor jači, agresivniji. I tako se tamo fotkam sa selfie štapom, neugodno je, žene oko mene primaju kemoterapiju, loše se osjećaju, i stvarno je glupavo. Ali, opet je to moj način borbe."

Svatko se bori na svoj način, no vijest, spoznaja o ovako ozbiljnoj bolesti nikome ne može biti laka, a ni tijekom liječenja vjerojatno nema osobe koja ga prolazi bez uspona i padova, uvijek u pozitivi.

Nervira kad ljudi govore "moraš biti pozitivna"

"Uvijek s nekom dozom ironije i humora, eto to je kako se ja odnosim prema svom životu i svom tumoru. Mene je nerviralo kad bi mi ljudi govorili moraš biti pozitivna jer to je nerealno. Ne možeš biti pozitivan dok prolaziš kroz sve to i to ti sigurno neće reći medicinske sestre koje ti daju kemoterapiju. To ti govore ljudi sa strane jer jednostavno moraju nešto reći, ali nisi. Ja sam bila ljuta kao pas, ja sam još uvijek ljuta na sebe i na svoj život jer mi je to, eto tako, smjestio. U ratu sam sa svojim životom, ali sam se odlučila boriti na jedan zabavniji način. Na drugo ni ne mogu utjecati, a ako su stvorim neko dobro raspoloženje, mislim da je to najbolji lijek za mene."

Ovo nije moja dojka

A jedan od najtežih trenutaka te borbe, ispričale su to mnoge žene s iskustvom ovog karcinoma jest gubitak dojke što ne pogađa samo našu ženstvenost već samu srž žene, našu ženskost. Ana Josipović priča kako se nosila s tim:

"Uvijek kažem da sam ja ženski Samson, bila sam vezana za svoju kosu, uvijek dugu, nisam je mogla skratiti za više o 5 cm jer sam mislila da drugačije ne mogu opstati. Osim kose, sam sad izgubila i trepavice, obrve. Tetovirala sam obrve i ipak je to malo bolje izgledalo, otpali su mi nokti na nogama. Na kraju sam ljeti nosila flastere, totalno su mi se dobro uklopili u stajling - u svim nedostacima bilo je nečeg pozitivnog. Ali grudi.. to je teško objasniti. Svi misle da dobiješ besplatnu estetsku operaciju, ali to nije moja cica. To je jedan neugodni balon koji imaš na sebi".

Ženstvenost se ne može ubiti

Morali su me riješiti i ženskih hormona - zezala sam se da ću sad manje plakati, biti malo čvršća, pomalo kučka, ali jednako plačem, ništa se nije dogodilo. Bukvalno te se pokušava riješiti ženstvenosti, ali nije to baš tako lako. Pričam frendu iz škole: Ostala sam bez kose, otpale mi trepavice i obrve, odrezali mi cicu, riješili me ženskih hormona. On me gleda pa kaže: "Ma, 'ajmo mi na pivu." I upravo to mi je nekako dobra poanta. Ženstvenost se ne može izgubiti, ali da sam brinula, jesam. I cijela ova priča oko Instagrama - svi mi volimo lijepo izgledati, svi mi volimo lijepo ispasti na fotki i nakako nam je to drago. Kako god da se osjećaš, kad lijepo ispadneš na fotki, nekako ti je lakše. Mislim da je to cijela filozofija društvenih mreža i ponata ove priče. Ja sam se borila, ja se volim srediti, ja sam se stilizirala i kad vidim da to lijepo izgleda, ja sam u tome uživala. Najiskrenije sam se sređivala zbog sebe same."

Ovo je samo moja priča, ništa više

Pitanje koje se nametnulo samo po sebi i jest je li ova izložba poruka podrške drugim ženama oboljelima od raka dojke.

"Iskreno, ne smatram da ja trebam nekome govoriti što i kako. Ako netko treba od mene savjet, vjerujem da će me pitati, ali nisam si umislila da ja trebam poručivati ženama trebaju li ovako ili onako. Voljela bih da moja priča može nekome pomoći, razvedriti ga, da pomisli "aha, i ona je to prošla, može se". Bilo bi mi slino drago da ta moja priča ima pozitivne reakcije posebno žena koje prolaze slično, neke od njih mi se javljaju porukama i to mi je silno drago. Ali ne želim reći da ovo neka univerzalna mudrost. To je samo moja priča i ništa drugo. Ne volim sebi pridavati veliku važnost."

Za kraj, pozitiva

Stvarno se dobro osjećam i ne volim kad me ljudi pitaju kakve su prognoze jer ja se stvarno s tim ne opterećujem. Glupo je reći da me ne zanimaju, ali to sam prepustila u ruke liječnicima, a ja živim kao da se ništa nije dogodilo. Cijelo cvrijeme nisam stala, ja normalno radim, normalno živim, a na kraju krajeva to sam i pokazivala. Naslov izložbe je bio dvostruka laž, ja sam slagala da sam lagala. Nisam lagala, ja sam doista sebe prikazivala takvom kakva jesam. Ja sam na taj način šutnula rak i rekla "Nećeš ti vladati mojim životom, ja sam jača od tebe."