Ovaj tekst završava kao uspješna tajlandska masaža, ima happy end, kunem se. Cijeli dan pratim na portalima i društvenim mrežama što se događa i kao da svjedočim potopu zdravog razuma. I kako sve odjednom postane irelevantno kada pročitaš ovako nešto, zar ne? Skoro pa paradoksalno. Jer ono što je dovelo do ovakvog stanja ogromnog broja stanovnika ove zemlje, postaje nebitno kada pokušaš zamisliti da si ta osoba. Na rate. 
Brzi presjek vijesti: 
Suđenje Komšiću - to je onaj koji je trudnu djevojku napao nožem u automobilu ubovši je 73 puta i zadavši joj 15 reznih rana po tijelu i glavi. Premijer o avionima. Jasno. Bandić o tome kako on sigurno ne bira podobne već stručne. Jasno. Predsjednica… predsjednira. Jedna od mama UFC splitske srednje škole priča kako je njezina kćer bubica i ne bi mrava zgazila. Jedinog čovjeka ikad u Hrvatskoj, za kojeg su roditelji i javnost pisali peticiju da OSTANE na čelu dječje bolnice, na ormariću dočekala poruka ljubavi. Netko baš, baš pametan, jasno. Ukazao se sv.Todorić, vloger. Je li to spada pod temu lifestyle ili? Pao je snijeg i opet šokirao našu zemlju. Moj fb gori na sve strane u svim smjerovima. Od revolucije do potpune i legitimne ignorancije.  

Dok ovo trešti na jedno uho kao trans parti na Jankomirskom mostu na ljetni, tihi dan, na drugo uho ulazi stvarnost društva. Jedna žena, u Zagrebu, u Hrvatskoj, u dućanu, za kupljenu hranu vadi karticu i provlači na rate. Kaže mi frend, koji je tome svjedočio 'a to blagajnice svaki dan gledaju'. Jer, je popričao s ovom iz naše priče. 
Postaneš svjestan svojeg blagostanja u kojem živiš. Postaneš li zahvalan na današnjem finom ručku? Možda je bio u restoranu? Postaneš svjestan da su tvoji 'luksuzni' izbori u dućanu nekome mjesečna rata na kartici, za hranu.  Da je tvoj gablec premašio mjesečnu ratu na kartici namijenjenu namirnicama.
Nisam patetična. Možda polako ulazim u 'danger zone' PMS (za detaljne informacije o mom hormonalnom statusu obratite se g. Ilčiću, molim vas), ali ništa vanserijski zasad. Želim reći da sam ta koja ode i u restorane. I putujem. I ne živim s mamom i tatom. I vozim. I kupujem gluposti u dućanu. I, dakle, imam troškova na mjesečnoj bazi da se smrzneš. No, kako nas legitimno pojede život u ovoj zemlji borbe zdravog razuma i tragične komedije da ne gledamo i ne vidimo stvarnu i hladnu realnost. Kako je lako zaboraviti to u ovakvoj zemlji. Gdje se iz sata u sat ljudima bacaju mamci na koje grizu kao gladni (oh, ironijo).

Bacaju političari i ini srodnici, a grizu nezaposleni pred kompjutorima. A zašto bi i radili, oprostite? Za 4.000 kuna u Zagrebu? Za što god? Aha, pardon nije 4.000, nego 5.000? Oh, oprostite. Prosječan stan za najam u turistički raspoloženom glavnom gradu u ovoj zemlji košta koliko, 400-500 eura? U kunama dakle – 3.375 kuna? Da. Pa jasno da svako novorođenče ima misiju zaposliti se u državnoj, gradskoj, nekakvoj upravi. Tamo sve čuvaju sindikati. Tamo čujem imaju i neke opake božićnice. Neke koje će u sudskim procesima koštati ove građane dodatne pare. Nešto tako sam čula. Za koga da rade klinci? Privatnjake koji za sve što traže napišu jr. ispred naziva radnog mjesta, jer zvuči cool, a i daje legimitet za malenu plaću? Naš imaginarni zaposlenik, od plaće još ima soma kuna za ostatak mjeseca. I evo, on također, kupuje hranu na rate.   

Dovoljna je jedna priča da te malo centrira. Baš kao ova danas meni. I prepričala sam je da i vas centrira. I kako već bude s tim pričama koje te resetiraju – ova priča, ili ona o otkriću nečije bolesti, ili raznim nekim groznim situacijama koje se događaju ljudima oko nas, i ovu ćemo brzo zaboraviti pred svakodnevnim, osobnim borbama koje vodimo. Ovdje, u ovoj zemlji… kako i ne bi? 
No, u moru očitih sranja, neki tamo gradonačelnik mi izazove osmijeh na licu. Dalibor Bišćan ima 27, i gradonačelnik je Hrvatske Kostajnice. Odrekao se svih mogućih povlaštenih, legitimnih pi*darija na koje si ostalih 123 gradonačelnika daju puno pravo, pa i u stanju kompletnog rasula u gradu. Ne zamara se stranačkim poslovima i piči po svom. Pažljiv je s lovom, a pogotovo tuđom, kaže. Njegova plaća je 3.500 kuna. 
Ovaj i nama treba ovdje. I u svakom gradu koji raspolaže velikim i malim parama. I na svakoj stolici koja upravlja nekakvim državnim budžetom. Moralni i etični i obični ljudi koji pripadaju jedino sebi i svom obrazu, a ne stranačkim iskaznicama i pragmatičnim sektama sljedbenika zakačenih na državnu sisu. Gospodin Bišćan pridružio se malenom valu optimizma i mladih ljudi koji su odlučili nešto promijeniti, i nadam se da je ovo samo početak.  Jedino takvi mogu smanjiti peglanje kartica na rate, za hranu.