Nedjelja je. Kasni je noćni sati. Brisači usklađeno otklanjaju tragove kiše s mog vjetrobranskog stakla. Vraćam se za Zagreb nakon što sam provela radni vikend van grada. Na svaku poruku koju sam mu poslala odgovorio je sa vremenskim odmakom od nekoliko sati. Zaboravio me je. Nisam mu važna...

Kilometar dalje. Svađam se s njim u svojoj glavi. Odlučna da ću na taj način postati ponovno dobro raspoložena. Urlam na njega kako mi ide na živce time što mi ne odgovara na poruke cijelog vikenda i što me zbunjuje na taj način. S jedne strane piše da me voli, a s druge strane ne javlja se po nekoliko sati, a onda mi pred kraj vikenda radosno javlja kako je otišao na rolanje oko jezera, i nije uzeo mobitel sa sobom. I to ni više ni manje, nego cijelu nedjelju. A usputnu rečenicu kako nije imao ništa sa sobom, pa čak niti majicu, već samo slušalice svog iPoda, dok je uz zvuke Underworlda ganjao kilometražu, sasipa lakoćom isto kojom se kockica leda topi na užarenom stupnju. Uffff! Kao da tako i onako dovoljno ne zrači seksipilnošću, a kamoli kad se mrda u ritmu te elektronske glazbe engleskog benda. Trebam li to “savršeno logično objašnjenje” kako se nije javio jer nije imao mobitel sa sobom, uzeti kao dovoljnu informaciju i prihvatiti kako je moja ljutnja pogrešno osjećanje, trebam li zaključiti kako sam samo nenormalna, egocentrična, posesivna žen(sk)a, gladna njegove pažnje!? A zašto on nije uzeo hebeni telefon? Misli li on da mene tako nešto ne boli? Zašto nije pažljiv prema meni? Jer kada je, svijet mi se raspada u bojama duge. Kada nije, sije mi pustoš.

Otvaram čips. Tamanim čips. Što bi reko Đole, ko ringišpil u mojoj glavi vrtim film najgoreg mogućeg scenarija. I sve sam bolja u tome. Klapa prva, on, onako preplanulog torza i ona, najzgodnija žena koju mogu složit u svojoj glavi. Ma kakva Angelina, to što moj um može stvorit u ovom trenutku, još niti jedan “photošop” nije razvio. Klapa druga, piju sokić na slamčicu ili još gore ližu sladoled. Onako latentno erotski, daleko od vulgarnog. A ja!? Ja jedem čips!

Postala sam “daleko pozitivnija” nakon ovakvog self-help razmišljanja pa se razborito odlučujem na slatku osvetu. Neću mu se javiti, puna dva mjeseca. U iščekivanju navale olakšanja zbog ovakve promišljene odluke, samo što ne zaplačem nad mobitelom kojeg držim u ruci, a samo zbog toga što mi za svo vrijeme vožnje nije poslao niti jednu jedinu poruku tipa:  Volim te maco. Nedostaješ mi. Želim te.

Parkiram auto u garaži i liftom se penjem u stan. Samo što se ne raspadnem na kućnom pragu. Palim komp i pokušavam mu pisati. Čini mi se da je to ponovno ista stvar svađanja same sa sobom, samo ovoga puta mogu pratiti tijek misli, usporiti ih i doraditi na finjaka.. izraz ideš mi na k..., stilski oblikujem u sofisticirani izraz “Živcira me kada mi se ne javljaš na mobitel”... i onda napokon, kada me umor savladava, a žudnja za njim postane nepodnošljiva, energijom kapituliranog ratnika šaljem mu poruku: Spavaš?
I dobivam odgovor: Ne.

I zadržavam prst da ne pritisnem gumb pored njegovog imena odmah, prije nego što još prođem u glavi trebam li ga pitati želi li razgovarati?! Pa kad popustim pred svim pravilima pristojnog ponašanja i zabranama oko toga “što bi trebalo ili što ne smijem”, konačno ga zovem. 

Halo, kaže njegov glas sa druge strane. Zaboravljam svaki scenarij koji sam tako uspješno prošla u svojoj glavi svađajući se s njim dok sam vozila auto i onaj još podliji kojeg sam prošla pišući o tome o elektronički papir. Ne mogu se sjetiti niti jedne jedini riječi, teksta kojeg sam spremala. Jedino čega se mogu sjetiti je koliko mi je ljubav s njim važna i koliko mi je ona poznata kad čujem baš njegov glas. Po tisućuti put shvaćam koliko su i dan i noć prekratki za traćenje ljubavi i života na ovaj glupi način iz moje glave, i koliko mi žao što ga prije nisam nazvala. I koliko mi je žao kad saznam koliko date i primljene ljubavi i tepanja sam propustila dok ga sada nisam nazvala. ... i koliko je ono što sam umišljala, daleko od prave istine... i to sve dok je on stajao na kiši na ulazu mog stana i čekao da me poljubi nakon što završimo razgovor, a prije nego što utonem u san još tu istu noć.