Komiža, jutro, 9:30, bonaca, prekrasan dan. Ispijam prvu jutarnju kavu, a društvo mi prave more, sunce, galebovi i maca skitulja kojoj jedna šapica fali, a s one tri mi pokušava dohvatit topli burek. U pozadini svira "Havana cafe". Idealan trenutak da ga s nekim podijelim, sebično bi bilo zadržati ga samo za sebe.

Već treći dan se budim na predivnom otoku Visu, hrvatskoj Kubi, Issi, svaki put iznova oduševljen prirodom, mjestima, ljudima te opuštajućom energijom koja te mami da dođeš opet i opet i opet... Tamo sam kao pod anestezijom i imam neopisivu potrebu zabilježiti svaki korak, svaku sekundu, škuru, kamen, zanimljivog prolaznika, toliko je toga... Sreća što nigdje ne idem bez fotoaparata, čak ni na wc, tako da mogu ovjekovječiti svaki trenutak, naravno, izuzev ovnog na wc-u.

Često se fotografirajući toliko zanesem da gotovo zaboravim jesti. Čudno, jer hranu obožavam, ne zato što mi treba da bih preživio, već obožavam svaki novi okus, teksturu, izgled, boju, miris, a i sit ću ogladnjeti ako su u pitanju riba i morski specijaliteti kojih je na Visu obilje. Osim najfinijih ribljih pjatanci teško je odoljeti i poslasticama od rogača koji je zaštitni znak ovog otoka. S obzirom da mnogi ovo ne znaju, Komižani se trude promovirati svoje "crno zlato" te su lani organizirali Dane rogača. Imao sam čast sudjelovati, a osim zanimljivih recepata zapamtio sam i podatak da su u antičko doba sjemenke rogača služile kao mjerna jedinica za vaganje zlata. Naime, sjemenke rogača bez obzira na veličinu i uvjete čuvanja uvijek imaju jednaku masu od 0,18 g. Jedna sjemenka = jedan karat!

Kako nisam ljubitelj ljetne gužve, na Visu mogu naći svoj mir. Vis je ostao pošteđen masovnog turizma zbog činjenice da je pedeset godina bio vojni otok, zatvoren za goste sve do kraja osamdesetih godina. Drug Tito ga je odabrao kao idealno strateško mjesto za kontroliranje cijelog Mediterana. Titova spilja na brdu Hum danas je jedna od najposjećenijih turističkih atrakcija na Visu, a bila je njegovo sklonište za vrijeme Drugog svjetskog rata. Hm, znao je Tito što valja, i ja bih se "skrivao" na Visu, rado!

Kao velikom ljubitelju ronjenja podmorje Visa je prava poslastica… Zaronite li u dubinu možete se susresti s američkim bombarderom iz Drugog svjetskog rata, teretnim brodovima i pripitomljenim ugorima. Osim podmorja ima i čudesno podzemlje. Naime, cijeli Vis je povezan pod zemljom dugačkim tunelima, zvuči kao premisa za dobar horror, kao da se dolje odvija još jedan paralelni život, život duhova.

Međutim, ljudi su oni koji ožive neko mjesto i daju mu pravi smisao, "šušt i gušt", čine ga jos ljepšim i zanimljivijim. Ovog sam puta upoznao dva velikana Komiže. Pepe Kalafot i Điđi su dva umjetnika, osebujna, sa zavidnim talentima i iskrom mudrosti u očima. Pepe je pjesnik koji dok recitira svoje stihove komunicira i tijelom u svom peroformansu. Pravi je doživljaj slušati ga i gledati. Čini mi se kao pjesnik trenutka, u određenoj situaciji samo ispali pjesmu koja sjedne, rekli bi u Dalmaciji „ko budali triska“. Pravi je zabavljač! Čuo sam nekoliko njegovih pjesama, a posebno su me dojmile "Dlaka" i "Jugo". Điđi je kipar i klesar koji od kamena u svojoj maloj pitoresknoj radioni izrađuje morske i samo morske motive, zvjezdače, ribe, galebove, a čak je i mom kolegi Gibonniju napravio kamin. Družio sam se s njima cijelo jedno popodne, posjetio njihove radne prostore i zaista uživao, upoznao dva osobenjaka, dva dobra i mudra duha Komiže.

Misitičan, dalek, svoj, ćudljiv, uz Cres jedini otok s vlastitom pitkom vodom, pravo je mjesto za opustiti se do kraja, slobodno ploviti mislima, uživati u svim čarima koje nudi, a nudi ih bezbroj, uživati u suncu, moru, hrani, vinu, mirisu rogača, brčkat se na plažama koje oduzimaju dah, Srebrna ili Stiniva za koju se pretpostavlja da je nastala urušavanjem špilje. Woooooow! Čudesno! Svi oni koji posjećuju Vis, Komižu, znaju o čemu pričam.

Zaključujem dok mi ispod tende mozak od vrućine ključa… Vis je otok u koji se jednostavno moraš zaljubiti, prije ili kasnije! Bolje što prije! Brzo ispijam zadnji gutljaj kave, temperatura skače, a ja se idem bacit u plavetnilo prije nego se rastopim, što od emocija što od vrućine. Kao što naše none i bake imaju jednu te istu "likariju" za svaku bol i bolest tako imam i ja svoju, za sve… more i to ovo Komiško..

Živili! Buuuuuuć!