Što te ljutilo, Selma, ovih dana?, pita moja urednica, a ja ne znam je li moguće biti zdravo razumno biće i ne biti non-stop ljut na ovo sve oko nas. Okej, samo ljubav i samo lijepe priče, ali zabijanjem glave u pijesak sam si znala nabaciti ogroman broj problema, a upravo nas filozofija ljubavi i ponosa i tjera u propast. Kad već moram biti ovako gruba prema ljubavi. Za koju živim inače. 
Gledam u statistiku nekog portala, poznatog po borbi protiv cirkusanata na vrhu i listam neumorno stranice, scrollam, naslovi da se ubiješ – svi onako na jednom mjestu. Uspoređujem pročitano s onim što znam i čujem i vidim i čitam, i je*ote, nije mi dobro. Opet. 
Jedna od stavki statistike su i 'budale koje pune proračun'. I boli me to jako. To sam ja. Ja i dalje, bez obzira na sve svoje manevre, sam ta budala, jedan kroz jedan. 



Pa razmišljam dalje, okej. Otišla bih, da ne velim prostu riječ koja jedina tako dobro opisuje state of mind u koji bih uplovila u nekoj dalekoj otočnoj zemlji. Gdje je izvedivo da odem, a da nije gradić u Irskoj u kojeg je uselilo pola Gajnica? Imam baku u Austriji. Oduvijek. Ona je, izgleda, bila jedna od najgenijalnijih umova s ovih prostora, koji su prije 50 godina otišli u drugu zemlju. Dovoljno blizu da možeš autom do nje, ali bome će nas dijeliti tunel Karavanke kroz masivnu planinu. Gore mi je i teta, u gradiću do. Nije 50, ali 20 jest. Genijalke. Mogla bih k njima, na primjer. Nešto smisliti, kao što i ovdje smišljam toplu vodu. Oblačila bih bogate Austrijanke na primjer. Nemaju pojma, a Salzburg je ionako predivan. Miriše na dom. I cimet i klinčeke zimi. 

Ali ja ne želim otići nikamo. Ja želim posjećivati druge zemlje, ne odseliti u neku od njih. Ja volim svoj cimet i svoje klinčeke zimi. Ja volim osjećaj koji imam ovdje, a imam ga samo zato jer sam tu odrasla. Ja volim emociju koju nam je dao ovaj dio svijeta. Popiti kavu usred dana s nekim tko može isto učiniti meni je super. Ići po kućama navečer, i jesti i piti i smijati se s prijateljima. 
Ići na naše otoke. Uživati u našoj hrani, gdje god da se nalaziš u tom trenu. Ići u vinograd pored Đurđevca, ili do Osijeka. Dugo, dugo sjediti uz more, koje je sat i pol udaljeno od Zagreba. A imam i drugi problem. Onaj koji bi me osakatio ako odem. Kako ću ja uzeti svom djetetu, tatu na primjer. Ili djetetu u meni, moje roditelje? Kako ću ostaviti sve i život koji volim i živim?
Nije ovo Amerika pa su preko cijelog kontinenta razbacani, spojeni, ali Amer je Amer, gdje god došao. 'Welcome home Sir/ Madame' se čuje u svakoj državi.  Hrvate dočekaju iseljeničke i ine inspekcije. Ja ne želim biti građanin drugog reda, jer imam putovnicu drugačije boje.  Ja ne želim s 36 stvarati je*eno novi život. Dosad sam platila sve što se trebalo platiti, zašto moram razmišljati o odlasku van? Platila sam svaki račun. Platila sam sve što nisam htjela platiti i tjerala kao mak na konac da ne moram, a onda sam ipak morala platiti, i to sam platila. Plaćam svaku stvar puno skuplje nego što bih trebala, kao što ću platiti i skuplju struju od ovog mjeseca. Idem privatnom doktoru jer želim da mi privatni doktor preporuči doktora u bolnici. Plaćam na obje adrese. Jer plaćam svoje osiguranje. Dodatno. 
Svi 'stupovi' koje su mi nametnuli na plaću, platila sam. Misleći da ću imati tih 1.000 kuna mirovine jednom kada odem u penziju. Moja pokojna baka imala je 1.200 kuna penziju, zgražala sam se, a sad evo, izgleda, ja neću ni to. O tome isto treba razmišljati i pokušati ne dobiti napadaj panike od činjenice da ću jednom imati 70 i tko zna što i da li uopće išta u vlasništvu. Ja želim s 36 živjeti svoj život ovdje gdje sam ga dosad i gradila.  Raditi, tražiti svoj smisao, i smisao života i ljubavi i čega već baš ovdje u Zagrebu. Ili na otoku. Našem, dakako. 

Ja ne želim ići u Austriju, ili na Island, ili u Irsku. A tjerate me. Kao i svakog od nas, taoca ove zemlje. Taoca sa zdravim razumom. Zaposlite još malo ljudi u svoja ministarstva. Kupite još koja kola, bijesna. Povećajte broj ljudi u uredu predsjednice, a nju pošaljite na još jednu turneju svijetom. Toliko je znamenitosti s kojima se nije slikala. Nađite novog Todorića pa podijelite njemu milijunske poticaje. Ja sam svoj gazda, sigurna sam da me do kraja godine čeka još koja uzbudljiva vijest iz tog sektora. Budite nesposobni do kraja, i skroz, pa možda i bivši muž dobije želju za bijegom. Ima kafić, sigurna sam da ćete naći načina da ponovo zabranite pušenje, pa ga uvedete uz nove norme i plaćanja. Možda je i njemu Austrija primamljiva? Hm. Pustite još kojeg krimosa i ubojicu da šeću zemljom, učinite ju opasnom za život. Moji starci jedre. Neka trepere svaki put kada sjednu za kormilo. Možda onda i njih nagovorim da prodamo sve što imamo i kolektivno odemo baki pod suknju. Prijavit ćemo se u dijaspore, utjecati na sudbinu preostalih budala u ovoj zemlji, i imati penziju. Salzburg je čujem od bake, divan u ovo doba godine.