U Japanu umrla žena koja je nakupila 159 sati prekovremenog rada u mjesec dana. Kultura vrijednih Japanaca je nešto što se ovom podneblju može činiti nadrealno i imaginarno. Sjećate li se one priče kako se neki strojovođa vlaka ubio jer nije mogao podnijeti da je u godišnjoj statistici ispalo kako je zakasnio sveukupno nekih par minuta – na godišnjoj razini? Naši vlakovi ne dođu na primjer, uopće, i sve bude Ok, tako da, možda o radnoj kulturi i načinima, drugi put. 
Ova priča me jako asocira na novu romantiziranu verziju odnosa koju smo (ste) počeli gajiti prema stresu. 'Smo' jer sam i ja to radila. 'Ste' jer ja to više ne radim. Nedavno sam sjela na kavu s jednom sposobnom mladom ženom, s kojom sam komentirala u prvih 10 minuta, kako je Zagreb postao 'našpanan', i kako više ne mogu podnijeti da nekoga nazovem, pitam kako si, a taj netko oplete litaniju – čuj, lud sam/ luda sam. Moram ovo, ovo i ovo. Onda moram ono i ono. Ne znam kako se zovem od posla. Ne stižem ništa, i svi su krivi za sve to. Tu tu… tu tu… Tako izgleda moj idealni scenarij nastavka tog telefonskog poziva.

Pa kada je to postao narodni HIT? Zašto moramo predstavljati sebe u svjetlu kompletnog ludila kako bi se pred nekim drugim, trećim dokazali da imamo puno posla? I da smo bitni, možda?
Koliko ljudi poznajete da ne stignu ispuniti svoj godišnji odmor, pa ih poslodavci tjeraju na to. Koliko ljudi poznajete da svaki vikend 'imaju nekog posla' jer da ne stignu preko tjedna. 
Znači li to da je tim ljudima više stalo do tog posla? Ne. 
Znači li to da je tim ljudima posao sve na svijetu? Ne. 
Znači li to da će ti ljudi bolje obaviti isti posao bolje od onih koji ne cendraju? Ne. 
Znači li to da smo strastveni, predani i proaktivni? Ne.

Danas je lakše pričati o radnom stresu, nego o nekoj drugoj vrsti stresa, jer se ove ostale vrste stresa povezuju s privatnim (partner, bolest, financije, izgled i sl). Ako kažemo da smo danas pod velikim stresom jer smatramo da smo sinoć ulovili partnera u laži na primjer, možda će ipak, to o nama odati nešto što stvarno nikome ne bismo priznali, jer je to znak slabosti. Nikada se ne smije pričati i otkrivati previše. Ni-ka-da. Nikada ne smijemo pokazati da smo od krvi i mesa. Ni-ka-da. 

Ali ako kažemo da smo ludi od posla i da ne spavamo noćima jer non-stop radimo, onda je to znak – veličine? Bitni smo. Nismo netko nebitan, kojeg možda vara muž, nego smo netko bitan bez koga bi čitava korporacija propala. 
S time da, sjetite se, ako ste se ikada žalili nekome na stres na poslu, onda i taj drugi bi obično krenuo u žalopojke, i odjednom je stvorena malena nit koja povezuje obje osobe u stresu. Iz nezadovoljstva u instant-zadovoljstvo, društvenog karaktera. A to je droga. Radni stres i sve iritantne rečenice koje izlaze iz njega postale su imaginarni statusni simbol. Ako imate puno posla znači da ste u nekom svijetu bitni i uspješni. 
Neki od nas izrazito dobro funkcioniraju u crvenom svjetlu rokova bilo kakve vrste. Svi mi, kampanjci, skupimo se i zapjevajmo borbene. Malo toga je tako stresno kao rok koji ti visi nad glavom, a ti nisi slova napisao. Ali isto tako je onaj potvrdni mail, s možda kojim komplimentom, koji stigne po primitku teksta u posljednjoj minuti roka, proporcionalno dijametralno suprotan na skali zadovoljstva i ispunjenosti. Ta kamenčina kada padne sa srca… čuje se na drugi kraj grada.

 Vjerujem, da su to situacije, koje nisu stalne, i u kojima nas nervoza i posljedični stres tjeraju na brže i bolje izvršavanje zadataka pred nama. Stres jest odgovor organizma na vanjske utjecaje, i kada ga se usmjeri u pravom smjeru, u pravim rukama, sve je puno brže gotovo i napravljeno.  I to je u redu, jer realno, koji posao je danas bez stresa bilo kakve vrste? Ja ne znam za njega. 
No, držati stalno napetu žicu stresa, toliko se ufurati u film da se služimo time kao izgovorom jer ne viđamo prijatelje, obitelj ili ne radimo nešto treće što nas emotivno ispunjava, mora doći na naplatu. Što god mi mislili o tome. 'Te stvari' se događaju svima, a ne nekome drugome. 

Prekomjerni stres uzročnik je ogromnog broja bolesti, a naš organizam sve pamti. Kao što je zapamtio od sirote dame iz Japana. Nema veze da li je ona bila u filmu stresa ili je njezin nadređeni sadist, rezultat je isti.
Ne znam tko je sudac u ovoj utakmici romantizirane verzije odnosa vas i vašeg stresa, ali sigurna sam da će u konačnici to biti doktor.  Koji će reći, a sad malo dignite ručnu, molim vas, jer će to učiniti vaš organizam za vas.