U sjećanju su mi  još uvijek su jake slike koje su uslijedile nakon smrti Toše Proeskog. Plakalo se na ulicima, u kafićima i u školama, a nesretni događaj prepričavao se mjesecima. Sjećam se i televizijske voditeljice čiji je glas plačljivo drhtao nakon smrti Vinka Coce te načina na koji su ljudi oko mene percipirali smrt Dine Dvornika.

Samo jednu zvijezdu oplakala sam osobno. Bio je to Kemal Monteno, prije nekoliko godina. Plakala sam posve svjesna da me njegova glazba u mislima vraćala na sigurna mjesta, k sigurnim ljudima. 

Postoji to nešto zbog čega se osjećamo osobno povezani sa zvijezdama u čijoj umjetnosti ili pojavi uživamo. I, ne biste vjerovali, nije riječ o osjećaju koji je produkt ere društvenih mreža. Pojava je prvi put objašnjena pedesetih godina dvadesetog stoljeća, a sociolozi Donald Horton i Richard Wohl dali su joj ime parasocijalna interakcija.  S rođenjem društvenih mreža, fenomen je značajno ojačao jer naše zvijezde neprestano možemo gledati i slušati na Internetu te se s njima dopisivati i razgovarati u realnom vremenu. 

Psiholozi tvrde da ljudi ne poznaju slavne osobe, ali znaju njihovu umjetnost. Umjetnost je ljudska djelatnost koja nosi emociju, prodire i potiče našu nutrinu, dio je intimnog svijeta. A lice slavne osobe lice je te umjetnosti. Vrlo je jasno, zavolimo pjesmu, a ona ima lice osobe koja je pjeva. Theresa Martinez, profesorica sociologije na Sveučilištu u Utahu komentirala je Princeovu smrt:

Nije do toga što je umro Prince, umrla je ikona. Isto kao kad je umro David Bowie, Glenn Frey ili Robin Williams. Svi ti ljudi povezani su s razumijevanjem nas samih, kao kulture. Osjećamo se kao da je ta osoba član naše obitelji. Mislim, ljudi su plakali kad je umro John Lennon. Nisu ga osobno poznavali, ali u njihovoj glavi on je bio prijatelji, osoba koju su slušali, voljeli i s kojom su bili povezani. 

Bolna je i spoznaja da osobe neće više stvarati svoju umjetnost. Sve je, dakle, već učinjeno i nema povratka. Kolektivna prisutnost tog osjećaja možda se najbolje očitovala nakon smrti Dine Dvornika, kralja funka koji je uživao u naklonosti publike od 8 do 80 godina, a glazba mu je s lakoćom prelazila granice nacionalnog. Dodavši uz to i smrt njegova oca Borisa, glumačkog velikana hrvatskog kazališta i televizije prošlog stoljeća, bilo je nemoguće izbjeći osjećaj dubokog gubitka. Na ulazu u Split već deset godina stoji grafit posvećen ocu i sinu na kojem vrlo jasno piše da se splitska bina čini puno manja. 

Postoji i drugi oblik povezanosti. On se ostvaruje preko ljudske potrebe za fiksiranjem i zadržavanjem uspomena. Često se događa da uopće nismo obožavatelji neke slavne osobe, ali ona nas podsjeća na naše pokojne, na mladost, na prvu ljubav. Prema psiholozima, svako takvo poistovjećivanje može voditi u žalovanje. Primjerice, brojne žene mogle su se poistovjetiti s pričom Lady Di, prevarenom i rastavljenom princezom koju su odvojili od malodobnih sinova. Nakon njene tragične smrti, svijet su obavile mračne priče o teorijama zavjera, pretpostavke o sudbini malih prinčeva. Uspomena na Kraljicu srca ostala je živa do danas, osjećam je i ja, rođena debelo poslije njene smrti. I, da, Camila mi baš ide na živce. 

Pri pokušajima da se oslobodimo negativnih emocija ne pomažu ni društvene mreže. Nakon smrti neke slavne osobe, one budu preplavljene postovima, člancima, slikama. To nam ne dopušta da skrenemo misli s tragičnog slučaja. Posljedično, neprestano pričamo o tome i komentiramo s ljudima oko nas. Iz začaranog kruga nije se lako izvući. 

Stručnjaci za mentalno zdravlje smatraju da je posebno teško žalovati za slavnom osobom jer osobe oko nas ne osjećaju i ne razumiju tu bol, a često je i ismijavaju. Teško je objasniti da su već postojali ekstremni slučajevi u kojima su ljudi trebali profesionalnu psihološku podršku te da je riječ o emocionalnoj praznini kojoj se treba dati pripadajuća važnost.