Saša Božić prisutan je u polju europskog suvremenog plesa, a kao dramaturg surađuje s priznatim stranim koreografima. Njegovi radovi osvojili su brojne nagrade, a među važnije svakako se ubraja prva nagrada Jardin d'Europe, najprestižnijeg europskog plesnog festivala Impulstanz u Beču 2008.

„Glorija“ je svoju premijeru doživjela na proljeće ove godine, a rasprodane predstave samo su jedan od razloga zbog čega se opet našla na kazališnim daskama. U međuvremenu Saša Božić je sudjelovao na Dubrovačkim ljetnim igrama gdje je prikazana predstava „Skup: Igre“, a novu kazališnu sezonu u zagrebačkom kazalištu Teatar &TD započinje 30. i 31. listopada te 5. i 6.11. s početkom u 20h.

Povodom toga popričali smo s hvaljenim redateljem o samoj srži predstave, koliko mu je sloboda važna u radu te što za njega znači ples.

Zašto baš Ranko Marinković i „Glorija“ – što vas je potaknulo na režiju ove uspješnice?

Zanimala me autorska adaptacija i interpretacija klasičnog dramskog teksta s kojim se nikada nisam prije bavio. U redateljskom smislu, Glorija se bavi potrebom gledatelja da pounutri vlastiti doživljaj scenskog čina, koji se u Gloriji sabire u činu smrti ili samožrtvovanja. Čitava Glorija, tragedija je i čudo promašenih pogleda, promašenih pogleda Don Jere na Gloriju, Glorije na samu sebe, ali i gledatelja na samu dramaturgiju scenskog čina. Nadalje, u procesu smo se bavili i pitanjem čuda, pogotovo čuda u kazalištu danas, a na uštrb čuda u institucionaliziranoj religiji.

Sačuvali smo glavni zaplet ljubavne priče između don Jere i Glorije, odnosno Sestre Magdalene. Međutim, u predstavi koja traje svega sat i deset minuta tekst je očišćen od svih suvišnih digresija, koje možda nisu zamarale gledatelje 50-ih godina, kada je tekst nastao, ali danas bi integralna izvedba bila preduga i zamorna. Predstava posjeduje autorski odmak od originala, ali je poštivan izvorni tekst u koji se nije interveniralo (osim kraćenja), niti ga se nadopisivalo. U smislu scenskog teksta, novum je da se Don Jere i Don Zane, kao glavni predstavnici crkvenog klera raspadaju na čak tri izvođača, kako bi se naglasila moć hijerarhijske manipulacije. Tijekom predstave dolazi do sve veće konfuzije igranja likova, točnije likove neprestano preuzimaju drugi glumci u svrhu akcentuiranja Marinkovićeve ideje o fluidnosti identiteta (Glorija/Jagoda/Magdalena).

Kako ste zadovoljni reakcijama i kritikama na predstavu „Glorija“?

Reakcije publike su odlične, iznad svakog očekivanja. Predstava je gotovo uvijek rasprodana, a i sada na Gavellinim večerima je požnjela zapažen uspjeh i ovacije. Kritike su većinom bile dobre, no ja nisam zadovoljan. Hrvatska kazališna kritika je u dubokoj krizi, iznimno površna i reakcionarna. Čast izuzetcima.

Naglasak u predstavi stavili ste na manipulacije žena. Što mislite, koliko se društvo po tom pitanju promijenilo od​ nastanka „izvorne“ Glorije do vaše vizije?

Mi smo krenuli od ideje da želimo afirmirati neku drugu Gloriju, Gloriju koja izlazi izvan matrice ženskog tijela viđenog poput robe s kojom raspolažu i trguju muškarci (otac i zaljubljeni svećenik). Marinković je Gloriju odveo u smrt kao konačni cilj pobune protiv emocionalnog i ideološkog treninga, no mi smo htjeli odmaknuti se od te ideologije, ponuditi izlaz. Nadalje, muški pogled na žensko tijelo unutar Glorije često se svodi na nadgledanje i kontrolu istog: Glorija vrluda između Madone i Babilonske Bludinice, zanimalo nas je može li se izmaći tim dvjema metaforama.

Kroz predstavu ističete ograničenje pojedinca u današnjem društvu, odnosno sve ono što pojedinac mora napraviti kako bi bio uspješan identitet. Koliko je vama osobno sloboda važna pri radu i na koja ograničenja se​ susrećete?

Predstava, ulazi u dijalog sa svijetom spektakla, koji manipulira pojedincem prisiljavajući ga da funkcionira kao uspješna individua, te otvara pitanje do koje granice pojedinac mora (i može) ići da bi bio uspješan identitet i zadovoljio nametnute kriterije. Stoga je i tragedija Glorije tragedija njezina identitarnogneuspjeha, budući da ne uspijeva ispuniti nametnuta očekivanja ni kao cirkusantkinja (boji se skakati), ni kao lažna Gospa (pokazuje emocije), ni kao kći (napustila ju je majka). Sve to podvlači dominantnu tezu predstave – da je pojedinac ma koliko sebe smatrao slobodnim zapravo tek lutka u vlasti ideoloških mehanizama, a otklon od takve vrste predodređenosti, nudi se samo u ekstremnim rješenjima – smrti, kreaciji hibridnog identiteta ili subverziji institucionalnih mehanizama.

Teatar &TD je jedino hrvatsko kazalište koje dopušta eksperiment, koje je s jedne strane zainteresirano za mlade ljude, a s druge njeguje autorsko kazalište. Zato sam se ja u njemu pronašao i tu volim raditi. Osim &TD-a i nekih 'izleta', poput Trešnje gdje sam sa Ksenijom Zec postavio VIS Životinje I Šeherezadu, uglavnom radim vani. Nemam potrebu raditi u hrvatskim kazalištima, ne vidim se da kucam na vrata nekog velikog nacionalnog kazališta jer po repertoaru ne vidim što bih ja tamo radio. Hvala Bogu, imam puno i previše posla izvan Hrvatske, koji je i puno bolje plaćen, pa si mogu dopustiti da ovdje radim samo ono što hoću.

Često surađujete s inozemnim kolegama i u radu s njima vjerojatno ste uočili razlike između hrvatskog i stranog kazališnog svijeta. Što je najveća prednost, a što boljka našeg kazališta?

Hrvatsko kazalište nije loše nego je samo loše uređeno. Model institucija sa „svetim kravama“, s glumcima na stalnoj plaći, s hrpom tehničkog aparatorija, s gomilom dodatnog osoblja i administracije generira jednu frustraciju koja se reflektira na cijelo kazalište. Za početak, prva promjena koju bih ja uveo je ta da bih otvorio plesnu akademiju. Velika prednost hrvatskog kazališta su glumci, pogotovo najmlađe generacije. Oni se po svojoj želji za radom I profesionalnošću mogu mjeriti s europskim kolegama.

Osvojili ste brojne nagrade za svoj rad. Koja vam je posebno draga i zašto?

Nagrada na festival Impulstanz u Beču za predstavu „Handle with a great care“, koreografkinje Dalije Aćin. Zato što je to prva predstava na kojoj sam radio s meni jako dragom koreografkinjom i zato što je to najveći europski plesni festival.

Radili ste i radite diljem Europe – koji grad vas je posebno dojmio i zašto?

Berlin, zasigurno. Berlin posjeduje opuštenost neuobičajenu za takvu vrstu velegrada. Radio sam po europskim metropolama poput Pariza, Osla ili Bruxellesa, ali niti jedan od tih gradova ne može se mjeriti s Berlinom.

Što vas fascinira u suvremenom plesu?

Moj put je uvijek bio kroz ples ili kroz neko šire shvaćanje izvedbe, ne samo kazališta opsjednutog tekstom. Trenutno je suvremeni ples najprogresivnija umjetnost u Europi. I on uključuje i elemente kazališta, performancea i vizualne umjetnosti.

Po vašem mišljenju, koliko su ljudi danas u Hrvatskoj otvoreni prema plesu?

Ljudi u Hrvatskoj su vrlo otvoreni i plesna je publika raznolika, gladna predstava i poprilično kritična. Osnovni problem plesa jest nepriznavanje od strane kulturne politike i nedostatno financiranje, što uzrokuje pomanjkanje vidljivosti i sredstava za rad. Također, većina plesne scene je u Zagrebu i jako je teško u sredinama izvan Zagreba pokazati plesne predstave i educirati novu publiku.