To se zove prošla baba s kolačima. Kad živiš u Hrvatskoj, zna se dogoditi da naivno pomisliš – e sad će se desiti preokret. Što god da je u pitanju na medijskoj ponudi u tome trenu. Toliko puta sam pročitala vijest i pomislila da će sada društvene mreže eksplodirati, jer ide priča stoljeća – ide razotkrivanje, ide pobuna, napokon je zasvijetlilo u hrvatskim glavama, sad je čaša prelivena, i šipak. FB cinik kaže - kozo. FB pesimist kaže – da baš. FB šaljivdžija – napravi meme. FB optimist shera sliku s IG i stavi hashtag #samoljubav. Kao onda kada su anonimusi najavili neku pobunu na neku banku, pa su im vrata zalili s kantom crvene boje. Pa je jedan komentator napisao – pa više štete moja baba napravi kada uđe u banku i ne uzme broj s automata! To je taj efekt. Tako sam mislila da će i vijest o neustrašivoj baki (55) iz Splita, koja je krenula u borbu protiv pedofila naletjeti na plodno tlo, potaknuti nas da razmislimo o zakonu koji imamo i o onomu kakvog bismo trebali imati.

Jer Hrvatima JEST pun kufer svega. Ne baš. Imaju pravo kada kažu da je narodu potrebno kruha i igara. Nema ovdje ni jednog ni drugog. Lurkanje u Todorićevu imovinu puno je zanimljivije.  A mi pred sobom imamo slučaj pravog buntovništva! Nije samo Hrvatska u problemu da se razumijemo, ali kako smo zakržljali na svim nivoima sudstva, zakona i pravila, tako i s pedofilima. Upozoravali su mediji i stručnjaci da je registar pedofila manjkav. Osuđeni pedofil, na primjer od straha da ga ne bi linčovali, neće prijaviti adresu življenja i skrivat će se i bježati, i potpuno nesmetano škicati dječja igrališta. Na primjer. Dok će onaj koji uđe u registar, nakon pet godina biti izbrisan. A i uvid u taj registar imaju MUP i Ministarstvo pravosuđa. Nitko više. 

Zašto bi registru imali uvid i ravnatelji škola, vrtića, športskih udruga ili ostalih institucija u kojima borave djeca? Suluda ideja, znam, ministri, ovo je ground-breaking. Teško je razbistriti sliku i naći granicu kada je u pitanju član obitelji u kojoj se dogodi ovakav suludi scenarij. Djevojčice su malene, vrtićke dobi, a čuva ih teta – maloljetnica od 17. Majci djevojčica je savinuta kičma do poda od rada i osmišljavanja para, jer je otac zauzet kockanjem i cuganjem. Ovo je slikovito, da. Prosječni životni scenarij zemlje u tranziciji. Frajer (25) smotao tetu čuvalicu (17) i preko nje došao do djevojčica. O tome što sam pročitala u intervjuu koji je baka dala, i o tome kako i kad se što događalo, ne mogu. Želudac mi se okreće.

 
Tko je kriv? Eh. Trik pitanje. Pogotovo za klasu optimist. Frajer (25) je bolestan. To je dokazano. On ne zna ili zna. Obitelj mu ne zna ili zna. Ili ne priznaje, jer su i njima vjerojatno kičme savijene do poda. 
Teta čuvalica (17) je dijete. Pretpostaviti možemo što znači život u neimaštini, i ne-nadanju, i svemu ne… kada imaš 17. Svega si željan, pogotovo prihvaćanja. Sve povjeruješ. Mama i tata – je*emu sve. Lako je zastraniti kada ne živiš život o kojem si sanjao. A onda ni ne primjećuješ. Ni lijep dan, ni divan zalaz, a bome ni promjenu u djetetovu ponašanju. Ja se opet, kao dosadna čavka, kladim na državu. Tisuće ljudi, zaposlene u odgovarajućim ministarstvima (jer evo, ja ne znam od čitavog tog džumbusa koja ministarstva se mogu uplesti u ovaj problem – legitimno) nisu napravile ništa po tom pitanju. A onima koji to možda i žele, jer su naivci, bude im pojedena glava odmah. Bogomoljka. Prema istraživanjima, samo 10% pedofila bude otkriveno. Dakle, hrvatskim parkovima trenutno ih šeće 14 tisuća. 

Pedofili jesu svuda oko nas. I ne možemo ih prepoznati jer smo pogledali par američkih trilera na tu temu. Oni stvarno jesu u svakom sloju društva, i oni stvarno izgledaju kao svi drugi. Da se vratimo na početak. E pa baki (55) je puk'o film. Baka (55) je izgleda prva u ovoj zemlji, pa i pod cijenu zatvorske kazne ili novčane, uzela stvar u svoje ruke i rekla – dosta. I bilo ju je strah, priznaje. Bacila se u printanje i počela dijeliti letke s informacijama o Frajeru (25) upozoravajući sugrađane na čitavu situaciju. Obitelj ju nije podržala, od straha, a ona se išla suočiti. S obitelji Frajera (25) i s njim samim. Zna i sama da se ne smije pisati nečije ime na papir, s ostalim osobnim podacima i vrijeđati ga. Znam i ja, znate i vi. Ali baku baš briga što se smije ili ne smije. Nažalost, u ovoj zemlji živimo u uvjerenju da institucije rade svoj posao samo kada su pogodni u pitanju, a ostali neka se snađu. U pitanju su njezine djevojčice, unučice. 

Što je itko napravio da se promijeni čitav zakon? Od koga to tako, lagodno i sigurno, očekujemo? Baka (55) to ne očekuje od nikoga. Mora li se i ovdje dogoditi najveća tragedija, koju će počiniti već osuđivani prijestupnik, ali koji radi u školi, na primjer? Jer ravnatelj nije imao uvid u registar. Ili osuđivani prijestupnik koji je odradio svoju kaznu društveno-korisnim radom, u azilu za pse, na primjer. Mora li stvarno u ovoj jednadžbi nastradati djetetov život? Da li će i ovdje jednog dana ipak osvanuti neki adekvatni zakon dječjeg imena, kao što je osvanuo 'Marijin Zakon' u Srbiji? Ili 'Megan's Law' u državi New Jersey? I mora li baš-baš tu stajati ime nečijeg djeteta?!