Pas bez lajne - tko misli da je to Ok?

Getty/Guliver
Možda će zvučati banalno u samom naslovu, ali ako ste vlasnik psa, onda nije. A sad, kako tko želi, mene, kao i uvijek, realno, ne zanima. Zašto? Jer se na tjednoj bazi suočavam sa životnim strahom, a ne svojom krivicom. Ja sve po zakonu i kako treba. Eto zato.
Vidi originalni članak

Ma i kada naletimo na 'partviš' (ne znam stvarno koja je književna riječ za to) – psa, koji nije na lajni… to su male kamikaze. Ima jedan jack russel, koji, jasno, 'nikome neće ništa', dok jednom nisam svjedočila kako je skočio drugom jacku russelu za grkljan. Praćeno zvukom klauna Pennywisea kada proždire žrtve. Miško i ja smo pobjegli u drugom pravcu, trčeći, I shit you not. Stvarno nas je bilo strah.
Neki su okej, jasno, kako već i ima pasa, odgojeni ili mirni ili jednostavno pasivni prema ostatku ekipe na cesti. Ali, kako vam se da riskirati? Pa kaj ti znaš da li će mu miš pretrčati preko puta, ili mačor, pa će ovaj poletjeti ravno pod kotače. Na  primjer. Spora, bolna smrt. Preživljavanje – nikad viđen račun kod veterinara do kraja života.

 

Mrzim kada šećem svog, i prema nama idu dva takva. Dolaze do ovog mog, a Miško to ne voli, na primjer. I onda moj ugrize tvog, a mogao bi mu glavu strpati u čeljust i onda ću ja biti bad guy. Jer, što, moj pas je pojeo tvog psa. Nitko ne pita tko je kriv. Jer, jasno ovaj mali 'nikad ništa nikome neće'. A kada je u pitanju 'moj nikad neće' kategorija iznad su mi ovi srednje veliki psi. Sva sreća pa Miško nema glavno obilježje svog samopouzdanja, jaja, pa ako je pas dobronamjeran, mahne repom, i ovaj je u igri. 
Nastavno na drugu, odmah, idu ovi s uglavnom srednje velikim psima, koji na prvi pogled, uspaničeno pitaju – je li vaš muško ili žensko? I kada kažem muško, kreće panika. A ovaj je već kod mog psa. Sva sreća pa Miško nema… jel'... Pa iako je na početku jako napeto, intenzivnih prvih 30 sekundi, uspijemo nekako otići prije prvog pokušaja, hampanja (hampanje - popularna riječ kod vlasnika pasa, kada u slučaju susreta dva muška psa, jedan nad drugim pokušaju nametnuti dominaciju, tako što skaču na njega straga, i hm, vrlo vjerojatno ponižavaju ovog koji stoji sa spuštenim ušima).


Vrh sam piramide mojih živčanih slomova u opuštenom okruženju polušume je, na primjer, konkretno pas Attack. On se tako zove. On je srednjeazijski ovčar. To tele od psa, veličanstveno je u svom držanju i pojavi. Neopisivo lijep pas. Nisam nikad vidjela da se pas tako ponosno drži, kao ovaj. Kao neki konj. Ali. On može doći do 65 kg – raspoređeno na glavu i mišiće. Jedna od najstarijih vrsta pasa, pratio je i Mongole u njihovim ratnim pohodima. Eto. I nije dovoljno to što je velik k'o planina, on dolazi i s paničnim pitanjem – da li je vaš muško, ili ženska? A Mongol je već s glavom oko, na, ispod, u Mišku. Zanimljivo je to s Miškom, dostojanstvenim, on bez obzira na manjak testosterona u tijelu i dalje ne dopušta da ga netko hampne. On svoj stav i dalje ima, pa i prema Mongolcu. Gazda viče i viče, i nekako se odvojimo, Miško i ja u strahu za život, a gospon borac s vukovima, u svom smjeru. 
Odmah nakon njega nas je dočekao slobodan kao ptica, cane corso (velik, atletki građen, 'impresivan', dominantan, Herkul među psima), koji inače, kada prolazimo pored njega, izgleda i glasa se kao da mu je jedina želja pojesti Miška. To je moj dojam, da, ali taj pas je mišić na kvadrat, i nikad nije mahnuo repićem u blizini mog. Još u predinfarktnom stanju od Mongola, ja sam se skoro onesvijestila. Kao onaj majmun koji diže kamen, nađe zmiju i uvijek iznova padne u nesvijest. Počela sam se derati na njega, jer to mi je još jedino ostalo, urlik životu, i valjda se uplašio. Miško i ja smo potrčali u drugom smjeru, opet. 
Sad bez zazezancije. 


Ma mora ovo svima zvučati kao ozbiljna situacija. Pa nisam ja valjda jedina koja bi ovo zakonom kažnjavala i aktivno provodila? I to masno naplatila. Nitko nikada ne zna kakvu reakciju pseto može imati prema drugom psu. 
A što kada su u pitanju maleni klinci? Pa ti tek trče k'o bez glave, a prstići su im spremno našiljeni prema očima. Jednom je do mog klinca dotrčao neki staford – 'ma neće on niš', a mali je bio visok doslovce kao pas. Umrla sam od straha.
Možda svi mislimo da smo Cesar Milan, ali realno, jako jako teško… i ne možemo svi predvidjeti baš sve reakcije naših obožavanih, u dušu ih poznajemo, ljubimaca. Možemo možda prije njih vidjeti drugog psa, mačku, vjevericu, auto, ili nešto realno. A reakcije, pa ne možemo ni svoje predvidjeti, kako si dajemo za pravo da predviđamo nečije druge, pogotovo kad one koje trebamo predvidjeti spadaju u kategoriju porodice lisice, kojota i vuka. Uostalom, mene je ugrizao vlastiti pas, kada sam imala 16, rottweiler, koji nikada prije nije ugrizao, bio je školovan, i obožavali smo se igrati. Eto, jednostavno, ne znaš što je psu u glavi. 
Tako da, pliz, stavi psa na lajnu. Morat ću početi suzavac koristiti, a onda ću opet ja ispasti bad guy. I budem, jer sam možda potencijalno oslijepila tvog psa. A fakat volim pse.

 

Posjeti Miss7.24sata.hr