U svijetu površnih ideala i upitnih vrijednosti, često se pronađemo izgubljeni u tome što je uistinu bitno. Najnoviji iPhonei, dizajnerske suradnje, skupocjeni make up, egzotična putovanja i sretni trenuci pojačani bojama filtera više nam ne daju jasnu sliku o tome što je istina, a što ne. Koliko pratitelja imaš na Instagramu, prekinula si s dugogodišnjim dečkom ili nisi dobila povišicu na poslu - ovo su problemi s kojima se, srećom, većina djevojaka susreće na dnevnoj bazi. No kada imaš 15 godina i svojim prijateljima moraš reći da nisi sigurna koliko mjeseci života ti preostaje... životni prioriteti ti se neupitno mijenjaju. Ove hrabre djevojke svoju mladost proživljavaju provodeći dane u bolnici, često izolirane od najbližih i svoja iskustva dijele sa svijetom.

Količina njihovih pratitelja kao i emocionalne veze stvorene između oboljelih djevojaka i ljudi koji ih prate nešto je što je dosad bilo neviđeno. Sve je krenulo s Amerikankom Taliom Joy Castellano, 13-godišnjom djevojčicom koja se borila s neuroblastomom. Djevojčica velikih smeđih očiju željela je make upom maknuti pogled sa svoje svježe ćelave glave, a YouTubeom kratiti dane u bolnici, no njezina simpatična pojava utjecala je na stvaranje Internet zajednice pune podrške i pozitive. Talia je YT kanal pokrenula 2011. i već je na svoj prvi make up video, tutorijal za tuš, pokupila 30 tisuća pregleda. Iako u početku nije pričala o svojem zdravstvenom problemu, u jednom trenu više nije mogla ignorirati upite oko svojega izgleda, pa je počela objavljivati i tjedne vlogove vezane za karcinom. S vremenom, njen slogan je postao "Make up je moja perika" čime je inspirirala mnoge oboljele. 

Talia je, nažalost, preminula nekoliko mjeseci prije svog 14. rođendana, ali je svojom pojavom ne samo osvijestila javnost o tome da i djeca obolijevaju od ovog tumora, već i stvorila iskrenu vezu sa svojim pratiteljima koji su jednako nestrpljivo iščekivali njene make up tutorijale, koliko i novosti o njenom potencijalnom ozdravljenju.
Društvene mreže stvorile su umjetan svijet zbog kojega se konstantno osjećamo da se moramo truditi više, raditi bolje i živjeti ljepše jer je tamo baš svi hodaju s ružičastim naočalama na nosu - no ono što je također specifično za ovaj egocentričan online svijet je činjenica da je reality televizija, pa tako uz njega možemo mrziti, voljeti, ali i patiti uz ljude koje nikad nismo, a vjerojatno niti nećemo upoznati. 

Digital takeover Zašto ova djevojka ima više od milijun followera?

Talia nije bila jedina djevojčica s rakom, ali niti jedina koja je pokrenula svoj kanal. Osim kraćenja vremena, djevojke poput nje YouTube vide kao terapiju koja ih opušta, medij kroz koji daju do znanja prijateljima i obitelji da je sve u redu, ali i mjesto na kojemu će na neki način zauvijek ostati žive; ponekad tužne jer su saznale da im se tumor proširio ili nasmijane od uha do uha jer se napokon osjećaju odlično nakon kemoterapije pa s obitelji idu na put.

Sophia Gall je 15-godišnjakinja velikih plavih očiju koja se bori s rijetkim oblikom tumora kostiju i koja zna da u toj borbi neće pobijediti. Odlučila je sa svojim pratiteljima podijeliti da će sljedeće mjesece svoga života provesti na putu i uživajući u svakom mogućem trenutku jer je život prije svega kratak i nepošten, a ona ne zna kada će doći njen posljednji dan. Sophia se aktivno bavila sportom, obožavala je svirati klavir i oduvijek je htjela otvoriti YouTube kanal, ali se toga sramila dok nije dobila rak. Obožava putovanja i šminku, a kroz svoj kanal trudi se proširiti priču o svojoj bolesti kako bi pomogla i drugima. Nemoguće je gledati vlog krhke djevojčice s vunenom kapi na glavi i suznih očiju bez ikakve emocije; osjećaji sažaljenja, tuge i preispitivanje vlastite egzistencije neminovni su.

Upravo to psiholozi vide kao pozitivan utjecaj društvenih mreža. Naime, njihovi pratitelji će neupitno s njom plakati i veseliti se, pripremajući se za posljednji put kada će se s njom družiti, ali će barem na trenutak osvijestiti ono što je u životu bitno. Ovakve tužne priče ne daju samo nadu, već i olakšanje u životima svih koji je prate jer znaju da ono s čim se trenutno bore nije toliko značajno i iz toga će se uspješno izboriti.
Svojim crnim humorom 20-godišnja Claire Wineland oboljela od cistične fibroze stvara kreativne videe kojima pokušava osvijestiti javnost o svojoj bolesti, ali i potaknuti ljude da izvuku maksimum iz svoga života; kako kaže, i bolesni ljudi su ljudi koji bi se trebali baviti stvarima koje ih uzbuđuju umjesto da sjede i promatraju tijelo kako im propada. I Claire zna da se neće izliječiti, no smrti se ne boji - ona je, kaže, ionako neminovna. Claire se trudi pričati na konferencijama, objasniti znatiželjnim pojedincima kako je to biti u komi, kako je to skoro umrijeti i slično. Ona je ultra simpatična, sarkastična, sama za sebe kaže da je blesava i trudi se živjeti svaki dan kao da joj je zadnji. Putovala je po Europi s frendicom, živi s cimericom i uživa u stvaranju videa za YouTube. 

"Kada jednom zaista shvatiš da možeš izgubiti sve, onda poželiš živjeti - stvarati nešto. Tjera te da budeš bio svijeta. Mislim, zašto ne napraviti nešto veliko od svoga života dok ga još uvijek imaš?", izjavila je Wineland za Marie Claire.

No kako su društvene mreže imaju specifičan princip funkcioniranja, bolesne djevojke imaju još veći pritisak stvarati sadržaj. Djevojčice su za Mary Claire izjavile kako je ponekad broj komentara, bilo pozitivnih ili negativnih, nadmoćan i nisu se u stanju s njim nositi. Proizvodnja videa, kao i redovito objavljivanje fotografija više nije samo zadržavanje u oku javnosti već i svojevrsna potvrda da su u redu. Claire se nerijetko šali da je prva stvar koja se pojavi kada upiše svoje ime u Google tražilicu upit je li mrtva. U idealnom svijetu sve bi djevojčice i djevojke, a svi mi skupa s njima, svjedočile njihovom magičnom ozdravljenju, no na ovaj način one žele pomoći drugima i ostaviti svoj trag u svijetu. Ono što zarade od svojih kanala uložit će u daljnje istraživanje o bolestima i za pomoć drugim oboljelima te njihovim obiteljima. 

Sophijin život je poput zvijezde padalice, kratak, ali fantastično blistav - i baš kao takva ostat će urezana u pamćenje. Ona nije iznimka, niti će biti, ali je time što se ogolila ispred kamere barem malo pridonijela pretvaranju svijeta u ljepše mjesto; ono gdje je ljubav međusobna, nema religija ni rase, već nas spaja samo činjenica da smo na isti način rođeni i jednako tako ćemo umrijeti. Bitno je samo hoćemo li za života voljeti, disati punim plućima i boriti se za ono ispravno ili gubiti dane na površnost, mržnju i netrpeljivost.