Piše mi neki dan moja rodica, potaknuta nekom mojom objavom na društvenim mrežama. Kaže „daj ne nabijaj komplekse nama običnim smrtnicama koje smo sretne kad se u trku između klinaca i posla stignemo počešljati i staviti ruž. Kako ti uopće sve to stižeš??“
Eeee, kad bi ti samo znala koliko ja toga ne stižem. Ovo što ja na društvenim mrežama objavljujem je samo djelić svakodnevice, samo jedan od milijun trenutaka u kojem sam se, eto, uspjela počešljati i urediti za neki event. Pa se brže bolje fotkam da se objavim i takva, a ne da samo objavljujem 'dicu ili šta sam kuvala'. Jer ja sam mama, kao i bezbroj drugih mama. Kuham, perem, radim, imam i muža s kojim barem tu i tamo želim popiti kavu na miru, i čuvati i njegovati naše partnerstvo u ovom udruženom zločinu zvanom brak i obitelj.

Bez daljnjeg uživam biti žena i majka, uživam kad na kraju radnog dana uđem u naš stan i dočekaju me moji banditi i skoče mi u zagrljaj. Uživam ih i spremati na spavanje, i buditi se s njima ujutro, i kuhati im omiljena jela i peći palačinke…
Ali da je uvijek sve ružičasto - nije. Ima dana kad ustajem u 5 sati, tuširanje, kava, idem snimati 12-13 sati, a nerijetko u međuvremenu prekidam snimanje da bih otišla u kazalište odigrati predstavu pa se vraćam natrag. To su dani kada navečer mrtva umorna dođem doma i spremim ih u krevet, da barem taj dio dana provedem s njima. Onda se probudim (jer obično zaspim mrtva) oko ponoći, pa pripremam robicu za ujutro za obojicu. Zna njima i tata uzeti robicu, ali nerijetko to budu hmmm... malo kratke trenirke, majice s rupicom sa dna posložene odjeće i slično. Pa onda to bolje ne prepuštati slučaju. Vadim namirnice za sutrašnji ručak, a nekad i navečer kuham da se ujutro sva ne udinstam.

Pa onda kad te na setu urede, koristiš priliku i fotkaš se, pa na dane kad izgledaš kao da te poplava izbacila postaš tako neku super fotku da si podigneš raspoloženje. Dobro, možda nemaju sve mame bad hair day, ili, tako, dane kad su nezadovoljne kako izgledaju. Ali ja eto imam. Dani nakon što cijelu noć skidam djetetu temperaturu i ujutro ga moram ostaiviti s tetom čuvalicom jer i muž i ja moramo raditi. Onda dani kada radim po cijele dane, učim tekstove, žongliram s mužem između djece, kuhanja, poslova, a spavam 4 sata, ako imam sreće da odspavam to u komadu bez da netko mora piškiti ili piti vode. Zapravo mislim da više dana imam no make up i bad hair day nego što je to obratno.

Ali, naravno, na društvenim mrežama rijetko objavljujem svoja koma izdanja, jer sam, eto, glumica od koje se valjda i očekuje da je uvijek dotjerana, lijepa, kao da je sišla s TV ekrana. A evo, i sad dok ovo tipkam, Andrija sjedi naslonjen na mene i gleda crtić. Da, jako sam loša mama koja djetetu da da gleda crtić dok ona tipka kolumnu koju je trebala poslati još prije tri dana. Jer ne stignem s njime u ovom trenutku vježbati držanje olovke, rezanje škarama po crti i učiti ga našu adresu. Naime, to sam danas saznala u vrtiću da bi djeca te dobi (4 godine) trebala znati.
Sve mame su super, i one koje rade i one koje su odabrale biti doma, i one koje su uvijek dotjerane i one koje to nisu, i one koje nikada ne daju djeci gadgete, i one, poput mene, koje nemaju nikakvu babu ili tetku da prošeta dijete dok ja kuham, perem, učim tekst… Pa eto, pribjegavam i tome.
I da se zna da iza moje dobre fotke na društvenim mrežama u 99 posto slučajeva stoji klinjo kojem sam morala brisat guzu usred uređivanja, jer moja najdraža uloga je, ipak, biti mama.