Nakon objava o tome da je jutros u 5 sati ujutro bitku sa zloćudnom bolešću izgubio Oliver Dragojević, odlučili smo kontaktirali Zorana Škugora, Oliverova prijatelja i  bivšeg menadžera. ''Joj, ja sam s njim surađivao na početku, 1979. i 1980. godine, dvi' godine radili smo skupa. Radio sam tada s dosta zvijezda ovih prostora, ali sa sigurnošću tvrdim da je Oliver bio i ostao najbolji pjevač na ex-yu prostorima, na ovom našem Balkanu.'' - započeo je Škugor svoje prisjećanje na dragog prijatelja. Prisjećajući se Oliverovih glazbenih početaka, Zoran nam je otkrio kako se to točno ''zaljubio'' u Oliverov glas: ''Ja sam se de fakto zaljubio u to kako čovjek pjeva. Pjevao je Stevie Wondera, Ray Charlesa i slične. Na to me kupio svojim glasom. Mogao je raditi čuda, mijenjati boje. Dakako, divno je to što je stvorio na našem jeziku, ali ovo je ono u što sam se prvo zaljubio.''

Započeli su suradnju i vezalo ih je mnogo toga. Dijelili su čak i ukus: ''Oliver i ja u glazbi smo imali gotovo isti ukus. Iz njegovog repertoara, imali smo iste najdraže pjesme. Moj galebe, Magdalena, Ključ života, a onda sve ostale.'' Oliver je, bez sumnje, znao prepoznati glazbene talente. Od mlađih, divio se Vanni, Nini Badrić i Toniju Cetinskom. O tom prijateljskom, da ne kažemo očinskom, stavu Zoran nam je ispričao:''Kad je Oliver davno prije radio koncerte na Gripama, jedne godine gostovala mu je Nina Badrić, a druge Vanna. A onda i duet s Tonijem Cetinskim. Taj slavni Morski vuk! Ljudi s kojima sam radio Oliveru su bili dragi, istinski ih je cijenio.'' Ljubav i divljenje bilo je, dakako, obostrano. I oni su rado i često radili s njim. Na pitanje o tome kakvo je stanje bilo nakon zaključene suradnje, Zoran se prisjetio jednog ganutljivog trenutka u kojem je shvatio koliko mu je Oliver vjerovao: ''Godinama kasnije, kod mene je došao Oliverov nećak Petar koji je tada kretao u solo vode. Pitao sam ga tko ga je poslao k meni, a on je odgovorio da ga je posao stric. Tim znakom povjerenja Oliver je sve rekao. K meni je poslao svog nećaka, a to čovjeku znači.'' 

Oliverova je glazba ostavila traga, i to ne samo na publiku koja mu je bila privržena u sedamdesetima i osamdesetima. Njegova je popularnost strelovito rasla, a ljubav se prenosila poput narodne bajke - s koljena na koljeno. ''Mislim da mladi danas Olivera slušaju mnogo, mnogo više nego prije. Njegov repertoar, čak i one najstarije pjesme, stigle su do djece. Njihovi roditelji slušali su ga davno, a sad su ti klinci odlazili na koncerte. Odrastali su na njegovoj glazbi.'' - istaknuo je Zoran, a mi naprosto moramo priznati da smo uistinu ovu privrženost njegovoj glazbu preuzeli gotovo kao obiteljsko nasljeđe. 

Za kraj smo Zorana pitali zna li što o sprovodu velikog glazbenika. ''Rekao sam da mi jave kad je sprovod. Ići ću, ali osobno sam donio odluku da na grob odem dan poslije. U miru, kad ne bude toliko ljudi, želim se u miru pozdraviti.'' - otvoreno kaže Zoran Škugor. Toliko dugo prijateljstvo uistinu zaslužuje jedan intiman pozdrav. Uz riječi zahvale na svemu što nam je ispričao, Zorana smo ostavili s njegovim brojnim lijepim uspomenama. Oliver će u njegovu sjećanju zasigurno živjeti još dugo, dugo, a njihovo istinsko i dugo prijateljstvo ovdje je dobilo samo svoj ovozemaljski kraj.