Danas ljudi prelako odustaju od obaveza i braka… i moja omiljena: Nekada su se stvari pokušavale popraviti, danas se samo bace… aluzija na brak i razvod svaki put me prebaci u crveno. Meni vam je to isto kao da mi kažete: Ah, pa da, nekada nam je trebalo puno više do mora jer nije bilo autoceste, morali smo potegnuti preko cijelog Velebita kako bismo uživali na godišnjem. Možete me razapeti i optužiti da banaliziram pojam i instituciju, ali meni je to identično glupo. Kad mi frend kaže u zanosu rasprave – 'A što misliš da ti se baba i dida nisu svađali ili tukli! Jesu li se rastajali?', mene paralelno treba na respirator prikopčati. Pa naravno da se nisu rastajali. Nije se ni generacija naših roditelja tako ekspresno rastavljala kao što se danas njihova djeca rastaju. Je li to razlog da ljudi ostaju u lošim brakovima?! 

Danas je drugo vrijeme. Internet je sve promijenio. I nije stvar uopće u tome što je 'tržište potencijalnih partnera' naraslo, pa danas ljudi mogu šarati i birati cijeli život. Stvar je u tome što ljudi lakše dolaze do odgovora koji su njima namijenjeni. Duhovna pitanja, i duhovni odgovori, spoznaje o sebi i životu. Mislite da su naše babe nekada znale koja su im prava? Mislite da su znale što znači biti jaka žena koja ne trpi nepravdu i zlostavljanje? Jok. Primile su šamar i nastavile dalje. Generaliziram, ali i znam neke činjenice o obitelji iz obiteljskih priča. Moja tetka se udala sa 18 i bila sretna jer je to riješila tako mlada – to je tada bio znak pobjede. Neka vam danas kćerkica kaže da se udaje sa 18. Križate li se? Moja druga baka, ne ona koja je disala samo za jednog čovjeka, udala se tri puta i nije bila opterećena mišljenjem društva. Ali ona živi u Austriji, to već znate. I ja sam imala svoj komad bračnog života, u kojem je kruna odnosa maleni dječak. 

Kada fatalno uđeš u ljubav, kao što samo fatalno možeš izginut za nekim sa 21, i samim time fatalno previdiš sve znakove upozorenja da to neće biti dobar brak, onda se fatalno i udaš. Onda ne preostaje ništa drugo nego gledati kako se fatalno taj brak i ruši. Moj brak se urušavao pred našim očima od početka, našom krivicom, jasno, čijom drugom, a do odluke da više zajedno nećemo, meni je trebalo godinu i pol dana. Optuživati prstom tko je kriv, suludo je. Vjerujte mi, koliko god on bio kreten, toliko sam i ja njemu bila kreten, u njegovim očima. Dokazati tko je veći kreten nema smisla. Nas dvoje smo si stisnuli ruke, a ja sam za vikend odselila. Naravno da me mučilo. Naravno da me ubijalo. Naravno da me maleni vraćao u realnost sredine u kojoj živim. Bilo je dana kada sam se držala za rub kuhinje u nekom novom, malenom stančiću, i vrištala kroz suze, koliko bi me jako sašila bol. Kakva, ne znam. Znam da je bila paralizirajuća. Strah od života, na pragu tridesetih, a taj strah je bio nesnošljiv. Ostaneš sam. Ali onda opet s druge strane… što je bilo bolje za njega? Ostati u braku radi djeteta? Pretpostavimo, naivno, da se ljudi ne razvode jer su se ujutro krivo ustali. Još uvijek vjerujem, da kada netko odluči potegnuti pitanje razvoda, da iza toga stoje kvalitetni uzroci raspada sistema. Neka je fizičko zlostavljanje. Ili psihološko maltretiranje. Ili sustavno varanje. Ili tuča djece. Ili alkoholizam. Ili droga. Nepremostive razlike su širok pojam, i baš nitko ne bi trebao ulaziti u razloge, osim to dvoje ljudi.

 Znate kada ušetate u prostoriju gdje se nalazi grupa ljudi, pa možete osjetiti energiju između nekih ljudi. Isto tako, kada sjednete pored nekoga tko je imao loš dan/mjesec/život, pa vam usisa život iz vas u 5 minuta. Ili kada vidite dvoje koji se jako vole pa je jasno kao dan na kakvim frekvencijama rade, ili isto tako ono dvoje koji energije među sobom nemaju, pa je svima jasno kako bi ta priča mogla završiti. Zašto je u redu da odrasli ljudi mogu detektirati takvu vrstu spoja između dvoje ljudi, ali nije u redu da djeca tih ljudi to osjete? Pa ta dječica žive s tim ljudima. Oni vide puno više. Oni čuju puno više. Oni gledaju kada mi ne vidimo da gledaju. Oni osjete svako i najmanje strujanje loše vibre između mame i tate. Da tata nikad ne digne ruku na mamu pred djetetom, i da mama nikad ne poživčani na tatu pred djetetom, ono će to osjetiti. I recite, kakvu sliku će to djetešce dobiti kao pokaznu za život? Jesmo li uopće svjesni kakvu smo sliku ponijeli u život kao maleni, i kakva su naša očekivanja od partnera? Zašto vlastitoj djeci namećemo lažne slike i lažne brakove kao slike vodilje s kojima će oni jednom tamburati po svijetu. 

Moj odrasli život je, tako reći, počeo s razvodom. Sjećam se kada sam prvi put mirna zaspala u novom krevetu, osluškujući disanje malenog. I kada sam prvi put pred spavanje razmišljala o cipelama, a ne o tuzi, nemoći i sto pitanja zašto, umotanih u suze. Gradiš svoj život dalje, nadajući se emotivnom ispunjenju nekada tokom istog, ali bez iluzija o papiru koji vječito spaja dvoje ljudi. Mi smo prvo jedinke, a onda par. Sami smo dosta dugo upoznavali sebe i svijet oko sebe, a tek onda upoznali onog čiji je potpis na tom papiru. Pa nije ni za očekivati da ćemo baš upiknuti u srodnu dušu odmah, ha? Bivši i ja smo danas u boljem odnosu nego li smo ikad prije bili. Svaku sebičnu pi*dariju stišavamo u samom začetku, i jedino na što mislimo jest to dijete. Za koje mi je neki dan nova razrednica rekla sljedeće: "Meni je jako žao zbog vaše situacije, to što ste se rastali od muža, ali ja vam moram reći; vaše dijete je toliko sretno, radosno i veselo, ono se uvijek smije, i nema nikakvih frustracija. Svaka vam čast!". Ne zato da se hvalim. Nego da pokažem kako je moguće. Moguće je i biti u braku, misliti da je taj brak do kraja života, imati dijete u tom braku, i onda jednom samo shvatiti da je bolje za sve da se odvojimo. Ionako nam je cilj isti – da dijete odraste u što kvalitetniju osobu. Pa zašto bi ga morali pokvariti lošim brakom kojeg će sam jednog dana potpuno nesvjesno tražiti?