Ljudi valjda misle da su društvene mreže nešto poput javnog wc-a. Dođu na nečiji profil, obave nuždu i još su ogorčeni ako nakon njih pustiš vodu. Nevjerojatno je kako, ako primjerice obrišeš nečiji  komentar, to smatraju povredom svojih ljudskih prava, oduzimanjem slobode izražavanja.  A s druge strane, ako tvoji fanovi ili ljudi alergični na hejt reagiraju i uzvrate, hejteri odjednom postaju jadni i izbezumljeni, pitaju se otkud nekome pravo da ih komentira. Jer kao „nisu oni javne osobe“... Ne shvaćaju da već samim komentiranjem i oni postaju dio tog javnog svijeta.
Žalosno je koliko zloće upoznaš kroz taj cyber svijet. Često razmišljam da bih baš voljela sresti neke od tih ljudi, porazgovarati s njima, uvidjeti koji je njihov problem. U stvarnom svijetu ne susrećem ljude koji me ne vole, naprotiv. Ali oni očigledno postoje. Gdje su? Gdje se skrivaju? Najčešće iza lažnih profila.

Neki dan sam naletjela na šarmantan intervju s jednom poznatom uspješnom ženom, majkom. Između ostalog, dotaknula se djeteta i na duhovit način opisala kako, bez obzira koliko žena bila jaka, sigurna i  neustrašiva, sve padne u vodu kad joj je dijete bolesno. I realno, to je nešto u čemu se svaka majka prepozna. Kad toplomjer djetetu pokaže iznad 37°C mene odmah savlada neki nemir. I rekla bih - to smo mi majke. Nismo paničarke, samo volimo biti 100 posto sigurne da imamo sve pod kontrolom... Ne znam koji me vrag uopće tjerao da bacim oko na komentare tog intervjua jer to zaista nemam naviku, ali valjda sam očekivala neki muški osvrt, kako doživljavaju tu majčinsku brigu kao još jedan dokaz ženskog "ludila". Kad ono...

Žene, majke, bake koje na najgori mogući način komentiraju nešto što uopće nisu razumjele. Nisu ni pokušale shvatiti bit, nisu shvatile dozu pretjerivanja u svrhu šale, dale su si za pravo da dovedu u pitanje majčinske sposobnosti  jedne majke zato što je upravo onakva kakva majka i treba biti... Često se pitam kako bi sve te nerazumne i glasne osobe, lake na hejtu, reagirale kad bi mi javne osobe krenule objavljivati njihove javne komentare na našim javnim profilima. Pa da i oni malo osjete kako je to biti s druge strane, kad' ih krenu napadati stotine, tisuće naših fanova... Naravno, to ne radimo jer mržnja nikako nije odgovor.

 
Kada djeca zlostavljaju dijete iz razreda zato što je deblje, ima krivi nos ili zube, možda smatraju da je to normalno jer slušaju i gledaju njih kako ljude nazivaju debelim prasicama, celulitnjačama, nosatim vješticama, zubatim spodobama...  Kad pomislite kamo ide ovaj svijet, čitajući o još nekoj tragediji u crnoj kronici, upitajte se jeste li i vi učinili sve što je u vašoj moći da to spriječite. Znate li kako se izražavaju vaša djeca? Znate li da djeca između 8 i 14 godina vrijeđaju ili priželjkuju smrt drugim osobama samo zato što im nešto nije po volji? Dalibor Petko je prije dva tjedna dobio čitav niz uvredljivih, prijetećih poruka od djece samo zato što je šestogodišnjoj Bernardi priredio iznenađenje i poveo ju na set „Čiste ljubavi“. Vjerojatno su to komentari ljubomornih pojedinaca, djece koja su možda isto poželjela vidjeti set omiljene serije. No izražavaju to na takav način, napadom na nekoga kome se želja i ostvarila, što je zapravo neopisivo tužno. Gdje su ta djeca to naučila? Možda nisu od vas, možda od prijatelja, ali budimo sigurni - neka odrasla osoba stoji iza toga.

 
Omalovažavanja na nacionalnoj ili vjerskoj osnovi, zbog imovinskog stanja...djeca ne znaju baš ništa o tome dok ih odrasli ne poduče... Ne želim pametovati jer ni sama ne znam uvijek što i kako. Boli me kad mi se dijete posvađa s najboljom prijateljicom pa se 'počaste' pojmovima poput glupačo, kravo, što, nažalost, rade. (I da, kriva sam. Kad se posvađam sa sekom i mi se tako 'počastimo' iako se volimo najviše na svijetu.)  Djeca si poslije kažu „Oprosti.“ i to je to.  Ali riječi ostaju i bole...
Ja si svako jutro umjesto alarma pustim onu Arsenovu: "Kad bi svi ljudi na svijetu, baš kao sva djeca na svijetu". Znam da nismo savršeni, znam da nije lako, ali kad bismo si dali barem malo truda i odlučili da: „Da kažu svi dosta je bilo, jer suza već mnogo se lilo...“