Postoji jedna 'atraktivna' nelogičnost u trudu države da zadrži aktivno, radno sposobno stanovništvo. Mjesto radnje je Petrova. Ali, ne ona lijeva, lijepa Petrova, sva bijela i mirišljava (kamo sam prvo ja otišla - jasno), nego zgrada odmah desno. Ginekološka onkologija. Dvije riječi koje u meni izazivaju mali do veliki napadaj panike. Vjerujem, i vama ostalim, dragim čitateljicama. Mjesto koje nijedna žena ne bi trebala za života posjetiti. Za ovu priču potrebni su detalji. Izgleda kao ružna Pepeljugina sestra u crtiću. I k tome, em što izgleda bolesno izvana, takva je i unutra. Je to čisto, valjda, ali ne miriše tako. Ništa u tom mjestu ne ulijeva povjerenje. Sestre su tamo dobre, pažljive i toplih očiju. Kakve i trebaju biti, stroge, ali brižne. Naša soba je imala klimu. To me dakle, šokiralo. Ali nismo imale telku. I imale smo neku stalažicu za stvari. Krevet iz doba Austro-Ugarske. Sve vrlo 'JNA vojnički minimalizam' stil. No, to zanemariš kad dođeš tamo. 
Bitnije stvari su ti na pameti. A i kada vidiš susjede po drugim sobama, kada čuješ dijagnoze, samo želiš pobjeći od tamo. 
Na čitav taj red soba, bila su dva WC-a. I 2 tuša. Odvojeni, hvalatibože. Svaki kafić u kojem sam bila, u bilo kojem dijelu grada, imao je ljepši wc od ovoga. Ne može ta čistačica sirota toliko čistiti, kolika je količina korisnika te prostorije. Strašno. Mrzim se podsjećati na taj period. Nije dovoljna dijagnoza s kojom sam došla u tu ustanovu, još neka pipam na prstima po pločicama kupaonice i dižem spavaćice i trenirke da ne taknu slučajno pod u wc-u. A tuširam se tako da ne dotičem nijednu plohu ničega, osim poda, u japankama. Hrana nam je bila okej, neću reći. Nije bio saborski restoran, ali jestivo. Ako i nije bio prilog dobar, bio je komad nečeg drugog. I imale smo svoje izvore preživljavanja jasno. 
Kada je došao dan operacije, poredali su nas sve tri, jednu iza druge na krevete s kotačima i turneja je počela. Voljela bih ja da sam ja to već čula prije, pa da sam na neki način prokrijumčarila mobitel, pa se pravila glupa – pa kak' je ostao tu na krevetu! … ali bih tada imala već snimljeno i poslano ono kako to izgleda u tim…katakombama. Nemam pojma koji je to 'kat' bio, to je onaj posebni lift s ključem. Atmosfera i osobni dojam - kao da idemo na eksperiment, ja ne lažem! Nas tri, u kolonici, furaju sestre i braća. Mi idemo kroz polumračne hodnike, sa strane na mjestima popadala žbuka, tamno je, negdje proviri koja cijev, a svako malo kotačići na krevetu počnu divljati pred rupama ili grbama. 
Ma to sada zvuči kao polusan, vidim ja kuda to ide, kada pročitam sve na jednom mjestu. Ali jok bato. Nas dvije  smo se smijale trećoj jer ju je tableta pošteno ošinula, a nas dvije, jedna iz svijeta banaka, druga iz svijeta medija, smo još uvijek svoje – potreban je ipak malo veći komad tablete da nas smiri. Nakon hodnika, ide nekakva pred-prostorija, i sestre i doktori koje tu sretneš čine sve da te oraspolože kako umiju i znaju. Kada razmišljam o tome, razmišljam i o tome, koliko su se ti ljudi školovali, ulagali, nespavali, da bi danas spašavali tuđe živote u uvjetima koji ih nisu dostojni. Nije da nemamo vrhunske stručnjake, pa da ne mogu biti još bolji? Nemojte da sada tražim statistike koliko je produktivnost zaposlenih bolja kada rade u ugodnim okruženjima... Pa koliko su naši političari uložili samo para u inspiracijske urede na Gornjem gradu? Produktivnost je najbitnija!

Ma samo da su ti hodnici lijepi, bijeli. Čisti, ofarbani i apoteka-bijeli. Pa je li to tako puno za tražiti? Ili da ne smrdi vlaga? Ili da postoji kupaonica s više tuševa i wc-a, u kojoj se bolesni čovjek ne osjeća još jadnije nego što jest sa svojom dijagnozom? Pa i jedan WC na 3 kreveta u sobi je puno premalo, kada se bolesnici pripremaju za operaciju i piju klistir. 
Evo vam šoka. Jedan. Susjedica naša, starija gospođa iz nekog sela iz Istre, oko 70-ak, ali kao trudna. I nije mi jasno - to je trudnički trbuh, kako? Vidim na licu da nije u godinama za rađanje. Ali, to nije trudnički trbuh - to je tumor od 35 kila. Vjerojatno je završila i u nekom medicinskom časopisu. Jedan od mnogih šokova tamo. A svi do jednog - živa bića. Ne zaslužuju li ta živa bića, od svih poreza koja su platila ovoj zemlji, od svih dopunskih i svih svega puta sto što plaćaju da kada obole, od nekakvog sranja od 35 kila, jedan čisti wc i čisti tuš i vožnju bijelim hodnicima? 

Ptičice na grani znaju koliko plaćaju saborski zastupnici svoja prehranjivanja i punjenje svojih trbuščića. Prijateljici koja je otišla na jedan sastanak/ručak u saborski restoran prisjelo kada je vidjela cijene. Jasno, to za one koji tamo jedu… koliki je tek broj pravih političkih njuška koji šalju tjelohranitelje po dostavu iz skupih zagrebačkih restorana, i ne plaćaju to novcem s vlastitog tekućeg računa. Odvojeni životi političara koštaju nas puste pare, a odvojeni životi sirotih obitelji, posjetitelja iz Klaićeve ne koštaju nas ništa – jer novaca za njih nema. Ako za njih vrijedi pravilo 'svatko ima nekoga u Zagrebu pa neka se snađe', zašto to ne vrijedi za one koji imaju 15.000 kuna + plaću ili da nedobog sami plate najam stana u Zagrebu? Mi ostali to moramo raditi, a mi ostali puno više činimo za ovu zemlju nego vi na vrhu.

Da bi se vodila država, treba želudac biti najkvalitetnijom hranom ispunjen, a pogled na uređenje ureda u kojima sjede mora vrištati skupoćom izrade. Bez žena, dragi naši političari, nema toliko željene male hrvatske dječice koja će spasiti ovu zemlju da ne nestane. A kada su djeca, žene trudnice u pitanju, kada su žene s težim oboljenima u pitanju, za njih ne vrijede pravila ni olakšice ni kao što vrijede za prosječnog narkomana (oslobođeni svih davanja, dopunskih i inih osiguranja na primjer – samim time, svi lijekovi koje dobiju zbog svoje dijagnoze su besplatni). Moj klinac kada kašlje cijelu noć, i ne može spavati, i potencijalno može na sebe navući sto problema, mora platiti svoj sirup u apoteci. Trudnica ako želi čitav ginekološki krevet koji ne škripi, platit će privatnog ginekologa. Ako želi dodatne i potrebne vitamine B kategorije (koje savjetuje svaki ginekolog), platit će ih pošteno. Sama. Koga vi to želite, stvarno, zadržati u ovoj zemlji?! Nazdravimo s kavom od 0,80 kn – ovo jest stvarno jedna dobra demografska mjera!