23:08   Svi spavaju. Trebala bih i ja. Postoji velika mogućnost da će se netko od mojih ukućana u sljedećih pola sata opet probuditi. Prema mom iskustvu u posljednjih godinu dana, 99% je šansi da hoće. Mogla bih zapravo iskoristit tih pola sata da se otuširam. Ali onda ne bih napisala ovaj tekst. A ima dva tjedna da sam ga obećala predati. Nekad sam bila odgovorna osoba. Kasnila bih s tekstovima ili tv prilozima sat, najviše dva, taman da napravim adrenalinsku nervozu sebi i drugima, onako kako to «dobri» novinari rade. A onda sam postala mama. Nisam imala namjeru otkriti vam svoje higijenske navike, ali ako sam već odlučila u čast nekadašnje profesionalke napisati ovaj dnevnik, moram biti s vama iskrena, zar ne? A istina je da se nisam tuširala od jučer ujutro. Nisam stigla. U moju obranu, dan je počeo (ili je to bio samo nastavak noći) poprilično kaotično, no opet, koji nije bio takav otkad sam rodila blizanke?! 

Naime prošlu noć nismo baš spavali. Ni dan, ako se pitate. Jedna moja blizanka navodno ima skok u razvoju. Ili ja barem mislim da ima. To vam je period kod dojenčadi kad ne pomaže ništa što ste kao roditelj mislili da ste naučili o vlastitoj djeci, a znate da nije gladno, nije popišano ili pokakano, ne boli ju ništa, ali i dalje plače čim ju spustite u njezin krevetić. E, pa taj trenutak kad roditelji čupaju kosu, a dijete se budno naslađuje, netko je nazvao skokom u razvoju. Kao, tada prestaju vrijediti sva pravila koja su postojala i vaše dijete se, jelte, naglo razvija u neko drugo dijete. Nemam pojma jel to stanje stvarno postoji ili je netko tako nazvao cijeli niz simptoma za koje nema objašnjenja, pa za sve što ne znamo što je, kažemo - skok u razvoju. Znam samo da je moje dijete  zaspalo sinoć u 20.00 sati, kao svake večeri, probudilo se pola sata kasnije i nitko je više nije mogao uspavati. Do 3 ujutro. Dosta nezgodno kad vam u stanu boravi još jedna beba, njezina tri minuta starije sestra koja je ovaj put očito odlučila preskočiti taj razvoj, ali se svejedno probudi svaki put kad njezina mlađa seka pusti svoj mili glasić (predviđam joj opernu karijeru ili će samo bit glupo glasna na mamu). 

Uglavnom, pokušali smo sve. Nunanje. Ja (majka uvijek na prvom mjestu), moj muž- njezin tata, moja mama- njezina baka. Nije išlo. Pjevali smo i uspavanke (ok, ne bi ni mene to uspavalo, nismo baš Kelly family). Nosili je u nosiljci, ljuljali u plahtama, davali joj jest (moja mama misli da bebe plaču samo kad su gladne i silom im pokušava utrpat kekse u mlijeko jer što meni fali, a samo sam to navečer jela, ništa mama, osim što sam ovisnik o slatkom, ali to je već tema za neku drugu priču), spavali s njom na svim ležećim i neležećim pozicijama u stanu. Palili i gasili fen, usisavač, napu, you name it. Ništa. Naša beba gledala nas je u čudu širom otvorenih očiju uz povremeni urlik kad bi joj dosadilo. Na kraju smo svi troje ležali na strunjačama u dnevnom boravku, a ona nam je kopala oči, gurala rukice u usta i smijala se. Na kraju ju je moja mama uzela i odvela sa sobom u krevet gdje se napokon onesvijestila od umora i zaspala kao da se ništa nije dogodilo. Potpisala sam poraz. Nisam dovoljna dobra majka da znam uspavati svoje dijete. Sva sreća imam drugo koje se probudilo taman kad je prvo napokon zaspalo. Tu mi se vratila nada u majčinsku supremaciju jer nju sam samo nahranila i polegla s mužem u krevet i dalje se ne sjećam što se događalo jer sam se onesvjestila od umora. Sljedeći kadar - druga se smije i spremna je za igru.

Gledam na sat, 7.00 ujutro je. Ok, znam da nemam više šansi za spavanje, ali kad bi barem htjela malo se maziti u krevetu, evo, još samo pola sata i ustajemo. Vraga. Ona je svoje maženje očito već odradila jer krik koji je ispustila nije nalikovao na to da slično razmišljamo. U to stiže i prva blizanka s mojom mamom i njezinim podočnjacima. Pruža rukice i smije i se. Znam da je spavanju zauvijek kraj. Dalje sve ide prema već osmomjesečnoj rutini. Spremanje, presvlačenje, papanje i nada da će obje ponovno zaspati za koji sat. I stvarno, nakon dva sata igre, trljaju okice, postaju sve nervoznije, stavljamo ih spavati i gle, zaspale su. Muž je odavno na poslu (nemam pojma kako on to tek uspjeva), moja mama već je na vratima i viče kako mora popit kavu jer je ona 'too old for this shit', i opet ostajem sama.

No nema veze, mislim, spavaju, taman imam vremena u miru se otuširati, možda čak i oprati kosu (nada umire posljednja), namazat svoje izmučeno postporođajno tijelo Bio-Oil-om jer sam još od trudnoće uvjerena da će mi samo to zategnut i ispeglat trbuh ( ni slučajno dijeta jer od pomisli da uz nespavanje ne jedem mi se momentalno okreće želudac), kad začujem neko meškoljenje. Možda nije ništa, tješim se, kad ono, za meškoljenjem mic po mic eto ti i plača. Ostavljam Bio-Oil i ogledalo, mislim si možda i bolje, već mjesecima u njemu nisam vidjela ništa dobro, i trčim u sobu kako bih spriječila potres većih razmjera. I uspjela sam. Nisu obje budne. Budna je samo jedna. I smiješka mi se. Ne znam što je smiješno al dobro. Nećes spavati, ne moraš, idemo se igrati.

Uskoro se budi i druga ( ne mogu vam reći točni sat jer kad si doma s djecom ne vrijedi standardizirano računanje vremena prema Greenwichu, sve je to od rođenja pa na dalje jedan beskrajan dan), pripremamo kašice, hranimo ih, idemo u šetnju (tu naravno odmah zaspu do prvog kafića kad bi mama malo sjela i popila kavu), vraćamo se doma, opet kašica, trebale bi opet spavati, ali tome se više ni ne nadam. Dolazi muž s posla, ali nemamo puno vremena, moramo na bazen jer naše bebe su bebe ribe i jako to vole, a tko smo mi da im uskraćujemo sreću i zabavu ( a i uvijek se nadamo da će ih to dodatno izmoriti).  Usput se poriječkamo jer ne mogu naći njegove kupaće (nalazim ih u torbi još od zadnjeg puta, dakle neoprane, nemojte mu to ni reći), one urlaju u autu jer su neispavane i taman kad zaspu, mi smo već pred bazenom. Vraćamo se doma, mi mrtvi, one budne ko dan.

Opet hranjenje i nadajmo se spavanje. Nekim čudom ipak zaspu. Taman imam vremena staviti prati i sušit stvari od cijelog dana i uskočiti mužu u krevet, možda i pogledamo koju seriju, a možda i... Kad sam napokon bila spremna za krevet on je već hrkao u dubokom snu. Sjetila sam se jedne prijateljice koja ima blizance dvije godine starije od naših i njezine proročanske rečenice: stara, ako vam brak preživi tu prvu godinu na konju ste. Pomislim, ako preživimo ovu noć, na konju smo. 
I eto me sad, neotuširana pišem ovaj tekst i čujem ih kako se meškolje. Čistoća je precjenjena, reći ću vam ja. Majčinska ljubav nije. Moja zlata me trebaju. Idem. Vratim ću im sve to za par godina ;).