Što je hygee? Znamo svi. Vidjeli smo tu riječ sto puta u hashtagovima, kada je na slici svijeća i borova grana. Ne znam još uvijek kako se izgovara, ali znam da je živim i osjećam 100% svaki dan. To je jedini način življenja na ovoj planeti, i u ovoj državi, bar što se tiče Terlević ogranka s brda iznad Zagreba tiče. 
Došlo mi društvo neku večer, na vino, zalogaje i šljokice. U moj stan, koji je u punoj pripravnosti što se tiče prosinačkih dekoracija. Ja to jasno još sve pojačam svijećama i ostalom scenografijom. O – bo – ža – vam lampice, šljokice, zvjezdice, svjećne plamenčiće i ostali asortiman sitnih dekoracija.  Pričamo u jednom trenutku o stanu, što sam mijenjala, što ne, koliko sam ovdje i slično… i kažem ja da sam jako sretna u ovom stanu, svakim danom sve više ustvari. Na što će moj dragi prijatelj – 'Znaš, sanka (divno je, kada me tako zove, pogotovo pred nepoznatim ljudima) bila si puno zabavnija dok nisi pukla.' Ja se opalim smijati i tražim – zašto? A on će meni – Pa tu si već 6 godina i još uvijek si zaljubljena u stan. 
- Stari moj, nisam ja problem. Ti si, jer ti više te stvari ne vidiš. 

Sve nas tjera u razmišljanje kraj godine, to je prirodan proces. Svi želimo svoj 'closure' godine na izmaku, to je legitimno i potrebno za osobni rast. Ako tome ne težimo, mislim si, tek smo onda  u problemu. Prosinac je imaginarno mjesto sumiranja svega i plus gratis rođendana koji mi uporno odbrojava, s vječitim pitanjem nad glavom – koji je smisao i ispunjenje? 
Jesam li napravila sve što sam osjećala da sam trebala napraviti ove godine? Što sam radila po mjesecima, i kako su odluke utjecale jedna na drugu… Je li ovo bila dobra godina? Jesmo li dovoljno putovali? Kakva je bila godina u odnosu na onu prije i što sam naučila? Jesam li dovoljno naučila? Jesam li dovoljno razgovarala s klincem i iskreno se zanimala za bliske ljude oko sebe? Jesam li napravila pozitivne pomake u odnosima koji mi znače i jesam li dovoljno odrezala one koji su me sputavali? Što je meni bitno? Isuse, koliko pitanja. A ustvari je jednostavno.

Kada razmišljam o smislu i onome što je bitno, jedino što mi uvijek dođe kao zaključak na kraju jest uživanje i svjesnost svakog trenutka. Eh, da mi je bilo tako kristalno jasno prvi put kada mi je moj psihijatar to rekao kao zadatak s kojim sam išla kući poslije razgovora. No, spoznaja i djelovanje na nekom problemu zahtijevaju aktivni rad na tome. Kako bih tada pokušala smanjiti stres u kojem sam živjela, ali prije svega nesanicu od koje sam patila godinu i pol dana (da, okvirno - 365 + 182 = 547 nepotpunih, isprekidanih, neprospavanih noći, U KOMADU), jasno da sam pobjegla psihijatru. Ili njemu ili opaticama, Bogu i potpunoj izolaciji... Išla sam na preporuku od, paradoksalno – kompletno, neizlječivo s*ebane osobe, ali ispalo je dobro u mom slučaju. Psihijatar mi se svidio na 'energetskom' nivou. Nisam osjećala neugodu kada sam ušla u ordinaciju, niti u njegovom društvu. Dapače. Osjećala sam neku vrstu sigurnosti u tom ugodnom uredu. Svaki put nakon razgovora, on je meni rekao: "Selma, ne zaboravi, ovdje i sada". Ja sam željela čuti, pa sam ga i čula, i trenirala. Vozila se po gradu, i na crvenom promatrala drveće, pročelja zgrade, aktivno sudjelovala u tom trenutku. Kada sam gledala film ili seriju, aktivno sam sudjelovala, utišala telefon, i bila u radnji. Kada sam prala suđe, prala sam samo suđe; nisam razmišljala o sutrašnjem danu, o posljednjem kretenskom mailu kojeg sam dobila, ili ostalim poslovnim zadacima ili problemima, idejama ili propustima koji se još nisu ni dogodili. Neki put je bilo lakše, neki put ne. Koliko je bilo potrebno od tog trenutka do današnjeg mirnog stanja u kojem se nalazim? Sigurna sam da to mnoge zanima, jer svi moji prijatelji i poznanici uvijek su imali isto pitanje kada sam razgovarala o tome. Koliko je potrebno ići na razgovore s psihoterapeutima da bi možda nešto počelo djelovati? Od faktora vremena ipak je bitniji i stupanj padanja na dupe od šoka u koje je palo tvoje tijelo – jer si ga sama dovela do tog stanja. Stanje tvoje osobne želje da promijeniš nešto u svom životu. Prihvaćanje stupnja govana koje si sebi natovarila na leđa. 

Kada razgovaraš sama sa sobom, na iskrenom nivou, onom koji je bolan, onda tek razgovor s psihijatrom može pomoći. On ili ona će ti pomoći da si postaviš to pitanje sama. Da postoji psihijatar, koji dođe, ti mu ispričaš tužnu priču, a on isprinta plan zadataka kako da se ponašaš i kako da riješite taj problem, korak po korak… ne bi li već čula za njega? Takvi se zovu drugačije. Ovi su se školovali da nam čačkaju po izgovorenim i neizgovorenim mislima, ali prije svega ako smo sami spremni na taj razgovor. 
Ja sam promijenila u međuvremenu svoju osobu od povjerenja broj jedan, ali u kontinuitetu, aktivno sudjelujem u radu na sebi već skoro dvije godine. Moja psihijatrica je zakon, i obožavam pričati s njom o pitanjima koja mi se pojave u glavi kada nisam kod nje. 
I evo, prosinac je. Opet. Brže nego ijedan prosinac do sada. A ja shvaćam da sam trenirajući svoj mozak – spoznajama, promišljanjima, pitanjima, strahovima i čime sve ne, napokon shvatila što znači ovdje i sada. #hygee. 
I napokon odjednom osjetila mir kakav nisam nikada do sad. Nešto što se smatralo nemogućim prije dvije godine, danas je način života. Nikad ne bih sama došla do tog stadija. Barem ne bez pravih pitanja od onih koji ih znaju postaviti.