Obožavali smo pratiti kako Ljupka stavlja dnevne izvještaje iz Japana na svoj Instagram profil (posebice na Insta Stories!), u kojem njene preslatke klinke pjevaju na japanskom, isprobavaju nova jela ili naprosto šeću prekrasnim parkovima i izmjenjuju šale. Vjerujemo da je iznimno teško napustiti državu nakon toliko godina, pogotovo kada su u njoj odrasla tvoja djeca. Upravo se na to Ljupka osvrnula u svojem emotivnom pismu Japanu, kako kaže, svojoj drugoj rodnoj grudi. Pročitajte ga u nastavku.

"O kojoj to "rodnoj grudi" pjesnici pjevaju, veliki pisci pišu? O kojem to "rodnom gradu" i nebu koje se plavi kao niti jedno? Imali su samo sreće pa su rođeni i odrasli u istom. Da su samo koji mjesec kasnije odvedeni u neki drugi grad gdje će zapeti za prvi kamen dok ih mati uči hodati. Da su plakali k'o kišna godina kada ih je prvi put ostavila u vrtiću, u nekom drugom gradu. Kako bi njega nazvali? S kojim žarom bi o njemu pisali veliki pjesnici? Da pamte suze od kojih ni jedan stih izgovoriti ne mogu na završnoj priredbi i rastanka s vrtićkim i školskim prijateljima... Školski izleti... Izleti s roditeljima i njihovim prijateljima u okolna mjesta toga grada. Dućan na čošku gdje prvi put po sladoled odeš sam i okreneš se bezbroj puta da vidiš kako te mamine oči prate s balkona i trčiš nazad koliko te noge nose. Dane i dane provedeš u parku zasutim laticama, u kojem si prohodao, u kojem si s prijateljima igrao skrivača, do kasno u ljetnim noćima špricao vodom iz pumpe."

"U proljeće sjediš sa sestrom i roditeljima pod trešnjom i slaviš Sakuru i ljepotu i prolaznost života jer taj te grad tako naučio. Što znaci biti rođen negdje? Možeš to biti bilo gdje... "Rodni grad" je kad viriš danima kroz balkon jer su te napale "coce" (vodene kozice) a tvoja vrtićka grupa svaki dan potroši jednosatni odmor solidarno čučeći ispod tvog balkona. Kad mama ne skuži da si na japanskom pozvala ekipu doma, rodni grad je kad susjeda tebe i sestru primi za ruku i odvede na sladoled. I kad poštar ne vrati paket u Hrvatsku zato što nikog nema doma u Fukuromachi coen, donosi ga opet i opet... Rodni grad su prijatelji koji pogledavaju prema tvom ulazu kad ćeš izletjeti van poslije sata japanskog... Način kako jedeš, kako se oblačiš, kako ne komentiraš da se netko udebljao, smršavio, oćelavio, jer te taj grad tako naučio. Slaviš Dan starih ljudi, pa na taj dan šalješ razglednice gdje moliš mene i dedu da pazimo na sebe i idemo doktoru, jer te taj grad tako naučio. Sa školom 6.8. pokloniš se Sadako u Peace parku. S velikim pijetetom to činiš i sa svojim prijateljima ponosno pjevaš iz sveg glasa kraj uzdignutog spomenika, jer te taj grad tako naučio. Teško ostavljate "rodni grad", a još teže će on "napustiti" vas... ❤️🇯🇵🇭🇷💙"