Ljubav. Prije nekih pet, šest godina ovu riječ sam uglavnom povezivala s glazbom, sva moja ljubav je bila usmjerena prema glazbi i pjevanju. Rekla bih čak da sam pomalo sebično razmišljala u stilu: Nikad se neću udati, imati djecu, ja ću samo pjevati. Koncerti, putovanja...to je moj jedini smisao, nema dalje. Emancipacija na djelu, jaka samostalna ostvarena žena - možeš mislit'! Iz današnje perspektive kad pogledam na tu Leu prije pet - šest godina rekla bih da je bila izranjavana djevojčica koja je odlučila podignuti zidove i uživati u svojoj sigurnoj zoni – glazbi. Glazbi koja je uvijek bila utjeha i veselje, koja je pružala ljubav onako kako sanjari ljubav vide, a ostatak "normalnog" svijeta ne razumije, ljubav koja nikad nije razočarala. I baš kad sam čvrsto odlučila zacementirati te zidove, u moj život je došao On!

Srušio zidove svojom toplinom, počistio nered prošlosti zagrljajima i sagradio put do mene svojom ljubavlju. Za nešto više od mjesec dana se udajem za najdivnijeg čovjeka u Svemiru. Još uvijek ima dana kad se zapitam je li se to stvarno sve događa i jesam li ja stvarno to sve zaslužila, na što često u šali dobijem odgovor "Ako si dobila, mora da si zaslužila" :).
Prije tri godine s društvom sam prvi put u životu otišla planinariti. Tko me poznaje zna da sam više tip za chillanje i laganu šetnju uz more nego uz planinu, ali zavrtila se neka pozitivna energija oko tog izleta i eto mene u prirodi laganim korakom uz brdo. Ako ćemo biti potpuno iskreni, lakše je bilo penjati se jer je srce zatitralo na jedne lijepe oči i osmijeh već pri upoznavanju. Nekoliko dana nakon izleta otputovala sam za Split i oduševljeno prepričavala roditeljima anegdote s planinarenja. Naravno, tata, koji me najbolje poznaje je nanjušio moje 'zaljubljivanje' u prirodu i penjanje i zaključio na kraju moje priče: "Još ćeš mi nekog medvjeda s planine dovesti kući". Eto, nije bio medvjed, ali rekla bih da je tata donekle bio u pravu sa svojim proročanstvom:)

Moj medo i ja zadnje tri godine živimo našu ljubav i, da se razumijemo, ne pokušavam vas obmaniti kako problemi ne postoje te kako hodamo po oblacima i ne dotičemo zemlju. Prošli smo mnoge testove, izazove i iskušenja, štoviše, prolazimo ih još uvijek iz dana u dan i vjerojatno će cijelog života izazovi biti pred nama, samo u različitim oblicima i situacijama. U prvim mjesecima veze to su bila putovanja i česta razdvojenost pa nakon nekog vremena prihvaćanje one strane karaktera koja živcira, PMS-ovi, balansiranje posla i nas, balansiranje prijateljskih odnosa i nas, balansiranje, balansiranje... 
Usudila bih se reći da dobro 'balansiramo' ove tri godine i jako sam zahvalna Svemiru što mi je poslao divnu osobu pored koje i ja učim kako biti bolja osoba. Tolerantnija, smirenija i hrabrija. U moru nas koji lutamo ovim životom u nadi da pronađemo ljubav, pronašla sam svog 'Rijetkog koji razumije', koji je podrška i koji ne diže ruke od nas kad zagusti. I ne samo da sam zahvalna na 'svojoj' osobi nego i na tajmingu koji je, kao i uvijek kad Svemir odluči posložiti stvari, bio savršen.

Ovih dana smo u slatkim mukama oko organizacije vjenčanja i uređenja našeg novog ljubavnog gnijezda. Kažu nam neki bliski ljudi da smo si veliki zalogaj uzeli odjednom. Vjerojatno jesmo, sigurno nije lagan i sitan poduhvat, ali ako mene pitate, jedan je od najljepših u životu i biram gledati na njega s puno veselja! Stres ignoriram kao nikad do sada, uživam u svakom trenutku ove avanture u koju smo se upustili. S obzirom da je vjenčanje jako blizu, treme još uvijek nema, vjerojatno će doći kao pred nastup u trenutaku neposredno pred izlazak na pozornicu, al vjerujem da ću ovaj put biti nešto mirnija jer znam da me na ovoj "pozornici" čeka On da otpleše sa mnom prvi ples naše nove životne avanture.