Život u Rusiji bio je težak, jako težak. A cijelo to vrijeme slušala sam naokolo priče o “bogatom Rusu” za kojeg sam se udala zbog love...I kad mi je bilo najteže, trudila sam se pisati o ljubavi – upravo je ovim riječima počela svoju priču Nika Antolos.  

A malo je onih koji se ne sjećaju uspješnog ženskog benda Feminem, koji je 2010. godine pjesmom 'Lako je sve' pobijedio na Dori, a iste su nas godine djevojke i predstavljale na Eurosongu. Jedna od tri tada velike glazbene zvijezde upravo je bila i Riječanka Nika Antolos, djevojka koja je na vrhuncu karijere odlučila napustiti bend i slavu. I sve to napravila je u ime ljubavi, zbog odabranika svoga srca Alekseja Rubana. Muškarac je to za kojeg se i krajem 2012. godine udala, ali i preselila u hladnu Moskvu gdje je sa Aleksejem  započela zajednički život.  No, da se samo od ljubavi ne može živjeti, na težak se način uvjerila i sama pjevačica.

"Sjećam se kao sada odlaska u Rusiju. Odluka je pala. Ja sam tada radila ovdje kod nas, a Aleksej nije imao posao skoro godinu dana. Rezala su se radna mjesta i stranac je ispao prvi. Sjećam se pakiranja života u par kofera, zagrljaja s prijateljima, pozdravljanja sa stanom u Zagrebu i prije svega maminog slomljenog srca u očima. Sjećam se i stana u Rusiji, sa špagom za vješanje robe, što od ulaznih vrata pokazuje put u spavaću sobu. Mnogi bi rekli kakva rupa! Mnogi su mi to i govorili. To mora da je ljubav - čula sam svaki put kad bi preko Skypea virnuli u moju sobicu. No meni je bilo dobro, moglo je bolje, ali uvijek može..."
No od ljubavi Nika i Aleksej nisu odustajali, odlučili su se vjenčati iako im je bilo iznimno teško. Bajkovita je svadba bila tek želja, realnost je bila puno drugačija.

"Sjećam se vjenčanja, bez previše ljudi, za pozvati prijatelje nismo imali novaca. Ja sam imala posuđenu bundu te veo i haljinu iz Zare. A on odijelo koje je prošlo sve sahrane i krstitke". No lijepe su vijesti stigle ubrzo nakon svadbe, za mjesec su dana doznali da će dobiti kćer.  Njihovoj sreći nije bilo kraja, jer dijete je plod njihove ljubavi i vjerovali su snaći će se – prisjetila se Nika vjerojatno najljepših vijesti u svome životu.

"Curica je" - rekla mi je tada teta na ruskom, a ja ništa nisam kužila i samo  sam glupavo buljila  u nju. Devet mjeseci kasnije rodila se naša Sienna. Bila je dijete koje nikad ne spava, muž i ja bez kune (rublja), a na ulici konstantno sivilo. Bilo je teško. Znala sam se probuditi  u dva ujutro da nahranim Siu, pa plačem skupa s njome do pet jer ima grčeve. Zatim je opet hranim jer je gladna. A u međuvremenu možda otkinemo 15 minuta sna. Onda prošetam s djetetom po tom Hulku od grada na autopilotu, jer sam gladna i neispavana od sedmog mjeseca trudnoće. U osmom sam završila u klaonici, pardon, bolnici iz koje je žena u šlapicama i ogrtaču pobjegla u trudovima. Mislim da vam je to dovoljno za shvatiti zašto sam rodila u Rijeci".

I dok su mnogi pričali kako je Nika lagodan život u Zagrebu zamijenila još lagodnijim u Moskvi, istina je, otkriva nam, puno drugačija. Nju je vodilo srce i  ljubav za muškarca u kojeg se zaljubila, a za sve one koji su se vodili tračevima kako se dobro udala, 28-godišnja Nika je posve iskreno dala do znanja kako se teško nosila sa tavim 'zlim jezicima'. 
"Da, cijelo to vrijeme slušala sam naokolo priče o “bogatom Rusu” za kojeg sam se udala zbog love. “Jesi li bila u onoj galeriji?" su mi bila najdraža pitanja, jer mi je zapravo vrhunac tjedna bio otići sama do dućana po hranu. Prvenstveno jer je hrana. Zatim zato što bih bila sama 10 minuta. Sjećam se rečenice kao sada, onako hormonalno emocionalna, ležim na jastucima, jer je madrac propao, kako se “mala uvalila bogatom Rusu”. Tada sam sa 23 shvatila da ljudi vide što jesu i brišu što im ne paše uz priču. Ruski sam naučila preko televizije i s tetama u dućanu, ne u školi jezika". 

A upravo je jedan susret sa tetom iz dućana za Niku značio veliku promjenu.
"Te tete iz dućana bile su mi okidač povratka. Već sam se toliko privikla da nemamo, da mi ništa nije falilo. Nije prvi put da nisam imala za hranu, ali ovo je bio drugi nivo. Dok mi moja divna Lola, teta iz dućana, iz Azerbajdžana nije postavila pitanje:
 ,,Zašto si ostavila more za ovo? Ja da ne zarađujem ovako, ne bih bila ovdje ni minute...". Kao da mi je prstima otvorila oči. Nisam znala što reći osim:, "Ne znam. Stvarno ne znam..”  
I to je bilo to. Taj moment na blagajni odlučila sam da idem doma. Otišla bih traktorom bez muža i torbe ako treba, ali idem. Nisam disala, nisam ni svjesna bila koliko me žvakao taj grad dok nisam sletjela u Zagreb. Nije mi žao svega što je bilo, trebalo mi je vremena naravno, ali sad sam više nego zahvalna. Naučila sam o sebi i drugima neke nove predmete. U Zagrebu nam teče druga godina i teško da bi me išta nagnalo da dane premjestim nekamo drugdje. Ali znajuć’ mene i ljubav, ništa nije nemoguće", sa smješkom i pozitivnim stavom svoju je rusku priču zavrsila Nika, koja je na vlastitoj koži osjetila život s dvije strane medalje – onu zvjezdanu i onu s puno manje sjaja!