Nedavno se u našoj, fb lokalnoj grupi Gajnice, gdje se obično žalimo na gužve ujutro zbog prelošeg podvožnjaka, odvrtio pravi mali film pokušaja zbrinjavanja jedne žene iz kvarta. Netko je poznaje, netko ne, skupila se grupa ljudi koji nisu odmaknuli glavom. Nesretan život susjede trgnuo je mnoge da barem pokušaju. Priča mi frend da je ona bila, jasno, nekad, u socijalnom uredu, molila za krevet da može prespavati, a oni su je slali u Vrapče. Jer, valjda je to univerzalan odgovor za one kojima nije dobro u ovoj zemlji. – molim vas idite na liječenje, evidentno je problem u vama, ovo jest jedna od najnaprednijih zemalja svijeta. 
Uglavnom, žena je nekim čudom i velikim angažmanom malenih ljudi dobila svoj krevet, da ne mora zimiti na minusima po klupicama. Danas sam dobila poruku od stare prijateljice, u kojem moli za pozornost – stisnuli su minusi, a mi, ako nismo svjesni, u kvartu imamo dosta obitelji koje nemaju ništa. Niti hrane, niti higijenskih potrepština, niti odjeće… i moli ako tko može donijeti nešto.

Ljudi k'o ljudi. Ne, Hrvati k'o Hrvati. Srce kao kuća, raspadnemo se svi emotivno i napravimo ono malo što se očekuje od nas. Kao ljudi. Ne gledaju ljudi u svoje stanje na računu u tom trenutku. Mi imamo kruh, a netko s djecom nema. 
'Mi, Hrvati!' jesmo narod velikog srca. Ovce doduše, ali srca nam ne manjka. Ovce, kažem jer, i ja sam jedna od vas braćo i sestre, jer znam koliko plaćam poreza i sličnih nameta na kvalitetu života, a znam i gledam gdje nam sve love fali i opet moram plaćati nanovo. Recimo klasičan primjer;
'Mi, Hrvati!' smo skupljali za vatrogasce. Po svim kontinentima su se ljudima vilice kočile i srce preskakalo kada su gledali kako vatra guta sve pred sobom, uništava domove, prijeti ljudima, a siroti vatrogasci ne spavaju i ne jedu i ne dišu, da spase nas. Sa starim fićekima, vatrogasnim vozilima iz drugih, prošlih vremena oni riskiraju svoje živote. I jedu pašteticu. Jer 'požari su atraktivni' i sve je malo prenapuhano u medijima. 
'Mi, Hrvati!' smo skupljali i bezbroj puta za strahovito bolesnu djecu. Kada nas na televiziji pogledaju tužne i umorne oči roditelja bolesne djece, kada vidimo te mališane koji nemaju djetinjstvo već samo patnju i bolnice, i nemaju za lijek ili operaciju… što da čovjek napravi? Kako da sebe pogleda u ogledalo, ako ne pokuša pomoći i uplatiti koju kunu. Jasno, nitko nema! Ali što da radiš, moraš. Ne želiš jednom možda biti taj čovjek u ovoj zemlji, i da svi ostanu gluhi na tvoje posljednje vapaje. 
Jer  'nitko na svijetu ne može liječiti svu djecu!'. 'Mi,Hrvati' ipak možda pokušamo.

Dosad smo 'Mi, Hrvati!' pokazali kako smo narod koji je u samom vrhu potencijalnih donora organa. To govori samo za sebe, i ja jesam baš jako ponosna zbog toga. Tako ćemo 'Mi, Hrvati!' i ovu zimu, gledati s tugom one sirotije od nas i pokušati pomoći, donirati, kupiti, napraviti ručak za nepoznate…I jedino o čemu mislim je da li ja to stvarno ne poznajem sustav državnog proračuna i način na koji funkcionira? Da li stvarno, kada te život izbrejka na sve strane, kao što evo, napravi, i onda od sretnih obitelji napravi one koji se moraju jako boriti da prežive… Kako te onda država zaboravi? Pa da mi je vidjeti jednog koji je uspio nekako ne plaćati nikakve poreze ovoj zemlji, od nas malih, jasno. Kako je moguće da kotačići zemlje, mi, koji hranimo svojim davanjima i porezima i inim sranjima, u jednom trenutku kažemo – sori, ja sada više ne mogu, sada ja trebam pomoć – a oni koji to mogu postanu gluhi i slijepi. Evo, ne znam. Neka mi netko objasni princip. 

Ali, dobro je. Jer; 
Nove avione moramo imati. Mo-ra-mo. Ne vatrogasna kola, ili neku drugu opremu o kojoj doslovce ovise glave svake godine, svakog ljeta… ne. Avioni, to je ono što nama treba u ovom trenutku. 
Nove blindirane limuzine za 2020-u moramo imati. 12 milijuna kuna nikako ne može spasiti tamo neku sirotinju iz Gajnica, i ostalih sto kvartova diljem zemlje. Božićnice, jasno, moraju stići u državnu upravu, svima od a do ž. Znate li vi koliko obitelji ovisi o tome?! Predsjednica mora otići na put u Ameriku, ponovo. Jasno, ne sama. Znate li vi koliko će obitelji jednog lijepog dana preživjeti zimu radi ovog puta? Bezbroj! Neka. Ima tko brine za one nesretne u ovoj zemlji.