Karizmatičan mladi glumac i suprug glumice Ive Visković, s kojom je nedavno dobio kćerkicu, izdvojio je vrijeme da s nama popriča na temu ovog filma, ali i otkrije nam tajnu svog uspjeha.  

Kako bi opisao iskustvo rada na filmu "Ti mene nosiš"?

Bilo je vrlo intenzivno, uspjeli smo odraditi dosta proba prije snimanja i da nas u par navrata nije iznenadio snijeg vjerojatno bi bilo lakše završiti, ovako smo uz sve pripreme bili ipak u određenoj neizvjesnosti. Ivona je bila vrlo posvećena i imala je jasnu viziju kakav je pojedini karakter. To ti u neku ruku daje sigurnost i lakoću prilikom samog snimanja. Većinu scena snimio sam s Natašom Dorčić koja je zaista bila sjajna partnerica.

U čemu po tvom mišljenju leži snaga tog filma?

Kada sam ga pogledao u montaži, tada još bez originalne glazbe, bilo mi je još napetije, nego kada sam pročitao scenarij koji me iskreno oduševio. Iako sam prilikom tog gledanja znao priče i dramaturške rukavce, naprosto mi je držao pažnju i tražio od mene kao gledatelja određenu aktivnost. Nešto što ćeš rijetko doživjeti. Autentičan je i uvjerljiv.

U čemu nalaziš inspiraciju za emocije koje moraš odigrati?

Ako imam sreće onda u dobrom scenariju ili tekstu i naravno u partneru. Biti prisutan je dovoljno.

Rad na kojim predstavama i filmovima te najviše izgradio kao glumca?

Taj rad je počeo još u dramskom studiju INK u Puli koji je zaista dao više generacija izuzetnih glumaca, plesača i na kraju krajeva dobrih mislećih ljudi. Već tamo smo svu tu igru i neozbiljnost shvaćali vrlo ozbiljno. Od kada sam došao u Zagreb imao sam priliku raditi s izvrsnim ljudima, a ako bih baš morao izdvojiti, mislim da me u kazališnom smislu najviše naučila predstava „Mrzim istinu“ Teatra &td. Danas sam beskrajno sretan što igram u „Crvenom“ Teatra Exit i putem kojeg na sličan način mogu promišljati samo kazalište i umjetnost. Uživao sam i  raditi „Amadeusa“ u Gavelli kao i „Alabamu“, „Prolazi sve“, „Tartuffe“, i „Njuške“. Na filmu sam manje i radio, ali svako bih izdvojio ovaj film, ali i jedan koji još nije izašao, Nuićev „Život je truba“ mi je na jedan posve drugačiji način bio divno iskustvo.

Kakav je osjećaj vidjeti se na filmu?

Pa i nije bas najbolji, mogu nabrojati bar deset boljih.

Imaš 27 godina i već si toliko toga postigao. Iz prve si upisao Akademiju, iza tebe su brojne kazališne predstave, filmske uloge, kao i ona u serijama, nedavno si dobio i kćerkicu. Možeš li reći da si se velikim dijelom ostvario kao glumac i osoba?

Dok sam odgovorio na ova pitanja prišuljala mi se i 28. godina. Pa ne znam jesam li se ostvario, jednostavno sam sretan. Možda zato što nisam nikad pred sebe stavljao prevelika očekivanja. Okružen sam dobrim ljudima i to mi je najvažnije, s tim da stvarno pomaže kad živiš od onoga za što nisi ni očekivao novac za uzvrat, nego si to jednostavno volio. 

Što je za tebe najljepša stvar kod bavljenja glumom i je li život glumca zaista tako idealan kako nam se čini?

Jednostavno ću odgovoriti, najljepša stvar mi je igrati predstave. Ne znam da li uopće postoji nešto idealno. Čini mi se da je najveći problem što uz tolike akademije i stvarno talentirane mlade glumce neće biti dovoljno posla jer javna kazališta pod većim pritiscima vrlo teško uspijevaju otvoriti vrata mladima. Potrebno je i da se u pravom trenutku nađeš na pravom mjestu. Ma zeznuto zapravo.

Koliko ti moda bitna?

Nije mi to baš važno, ali nekad može popraviti raspoloženje.

U kakvim ulogama bi se volio vidjeti u budućnosti?

Ne gledam toliko daleko. Vidjet ćemo, sad tek i dolazim u godine u kojima je sve više dobrih uloga.

Budući planovi?

Evo bas idem u šetnju sa svojim curama.

Više slika pogledaj u galeriji...