Kako bi se opisao u tri rečenice?

Petar Panov stariji brat, dijete koje iskače iz tijela 43-godišnjaka i vječno želi osvajati prostore, medalje, skalpove, život. Obožavam se smijati, putovati, lutati, odmarati, piti sunce, jesti s roštilja, skupljati pečate, magnetiće, mirise, okuse i iskustva. A u biti sam jedan solidan novinski urednik, kolumnist, emotivac i teži hedonist koji se veseli životu kao pas šnicli.

Poznato je da voliš putovati, kada je započela ta ljubav?

Roditelji su profesori geografije, i dok su drugi klinci vozali bicikle i igrali pikule, ja sam doma igrao Država-grad-rijeka. Jednog me dana put odveo na maturalac u Grčku, pa u Rusiju, pa sam shvatio da mi se to sviđa. Onda sam upao na zbor i obišao desetak država, kasnije počeo pratit reprezentaciju i ići po stadionima, da bih danas imao 61 državu i nevjerojatnu želju za ostale 132.

Imaš li neku omiljenu destinaciju na koju se uvijek voliš vratiti?

Jako je teško nabrojati one na koje se - ne bih htio vratiti, ali Riga mi je bila prekrasna, kao i Tallin, u Londonu sam kao doma, od New Yorka imam neko divno strahopoštovanje, ali im je hot-dog jeziv, Island je potpuno besmisleno čudo stvoreno u mozgu nekog vilenjaka na LSD-u, u Australiju bih odselio sutra da nema meduza, ajkula, aligatora... Svugdje je lijepo, doma je najljepše, ali nije ni doma toliko savršeno da ne bih išao dalje i dalje.

Koje su ti, za sada, još neispunjene zemlje i gradovi za posjetiti?

Onih spomenutih 132 komada, u Europi samo Moldavija, cijela crna Afrika i Južna Amerika. Usto nisam zadovoljan ni s domaćim izletima, recimo, moram se zaletjeti u Čučerje, Lipik, Risnjak i do kraja obići sve hrvatske nastanjene otoke, njih 43. Sad sam na 33. Uglavnom, ako upališ dobru glazbu i digneš se veseo, i putovanje na posao je provod. Treba se veseliti sitnicama, krupnice kvare ljude i rijetko dođu.

Osim putovanja, voliš i dobru klopu. Koja te hrana do sada najviše oduševila i što je najčudnije da si probao?

Obožavam hrvatski spoj Slavonije i Dalmacije s daškom vjetra s istoka. Najbolje sam jeo u Bugarskoj i Makedoniji, a moju slabu točku – ćevape – u Olimpiku u Skopju iza autobusnog kolodvora. Tamo nisam mogao dovršiti porciju, pa sam se javno ispričao ćevapima koji su mi ostali na tanjuru. Da, prepričava se i danas. Nedavno sam u zagrebačkom OXBO-u jeo savršen hanger steak i tatarski od tune, hamburger u Šalši i Rougemarinu, čvarkuše u Medvedgradu, a ostatak uglavnom kuham sam. Ubijam sarmama! Najčudniji je bio sladoled od graha u Tsingtaou u Kini, krokodili, klokani i kobre u Kambodži, i mravi na Kosovu, jer nisam puhnuo u burek koji mi je u JNA pao na pod...

S obzirom da si po struci geograf, kako to da se baviš svime osim time?

Zbog korupcije i mafije u svim hrvatskim sferama, nisam uspio naći posao u struci unatoč državnom ispitu. Radio sam tri godine po zamjenama, bio malo premekan s učenicima, ali kad se besramno obogatim – vraćam se u školu i odgajam djecu kao kralj. 99% profesora geografije nije bilo dalje od Tučepa, nadam se da ću jednog dana moći klincima prenositi kako svijet izgleda stvarno, a ne s Discoveryja i kopipejstanih udžbenika...

Ima li s time veze i Društvo prijatelja pive i čime se društvo zapravo bavi (osim što pije)?

Davno su prošla vremena kad bih sjeo na gajbu i do kraja tuluma je popio. Sad se pije rjeđe, manje i, srećom - kvalitetnije. Naš predsjednik Neven Pufnik je vlasnik www.beershop.hr, pa imamo na raspolaganju na biranje stotinjak ekskluzivnih brendova i namirnice za kuhanje vlastitog piva. Ne, nije mi uspjelo. Svakoga četvrtka tako popijem tri pivice, i oko 22.00 je testiranje novih. Zgodna zanimacija, sjajni veseli ljudi, taman toliko alkohola da se smijemo, a ne radimo budale od sebe. Uskoro idem u London polagati za pivskog sommeliera u organizaciji Zagrebačke pivovare, pa ću biti još dosadniji na ovu temu!

Poznato je da se baviš i jednim ne pretjerano specifičnim sportom za Hrvatsku, curlingom. Kako je došlo do toga?

Gledali smo Eurosport, i umjesto skijaških skokova su pustili to guranje kamenja po ledu. Kao i svaka dobra priča, i ova počinje time da smo se napili, dali klubu tu večer ime Čudnovati čunjaš, a ja ga ujutro otišao registrirati. To je užasno težak i kompleksan sport, koji treba vježbati dvaput dnevno da bi se dobili ikakvi rezultati, a kako nitko u Hrvatskoj nema sluha za to, tako smo u sredini europske ljestvice. Ali, putuje se, slavi se, veselo je, a i bio sam član reprezentacije i nosio zastavu na prvenstvu Europe u Turskoj. Ja sretan, jedna stvar s to-do liste prekrižena, veliki pozdrav maloj grupici hrvatskih curlingaša – naj smo luđi!

S obzirom da ti je pisana riječ vrlo mila, misliš li da se od pisanja može živjeti u Hrvatskoj?

Imam sreće što su me ljudi s Nove TV pratili i uspjeli dovući u svoje redove, tako da nakon prekida suradnje s brojnim magazinima i portalima, sada radim kao urednik, kolumnist i novinar dva portala pri dnevnik.hr-u, a to su blog.hr i punkufer.hr. Za blog znate, a pun kufer je portal za hedoniste, koji govori o kulturi jela, pića i putovanja. Dakle, to sam ja! I živim od pisanja, koliko god to suludo zvučalo...

Možemo li očekivati neki putopis ili gastronomsku knjigu?

Svega toga po blogovima, magazinima i svugdje ima za pet knjiga, ali kad mi treba neki manager da me natjera da to i objavim. Nije da sam lijen, ali uz toliko obaveza (rastavljen otac savršenog osmogodišnjaka, glasnogovornik Mense i Društva prijatelja piva, predsjednik Čudnovatog čunjaša, bowlingaš Nomada, prodajem Clia iz 2003.), jednostavno ne stižem. Ako se nekom da uhvatiti u koštac s time, dajem mu 10% od prihoda. No, kakve sam retardirane prijedloge čuo iz par izdavačkih kuća, u stilu da im ja platim da mi objave knjigu – čisto sumnjam. 

Koliko ti je bitna moda u životu?

Da sam pametan vlasnik nekog trgovačkog lanca, sponzorirao bih sebe Articama, kratkim hlačama i crnim majicama, jer bih u tome mogao provesti 8 mjeseci godišnje. Imam jedan par cipela i nosim ih dok ne puknu, dva para samterica, komandosicu i toplu kapu za zimu. Najviše sam u sponzorskim majicama, od Rivijere Tučepi, do Ajvarijade u Soblincu, tako da i nisam nešto zahvalan za trendove. Užasavam se današnje muške mode sa spuštenim gaćama, šarenim majičicama s rupom, gnjezdastim punđama i bradama. Po meni bi se za nositi bradu trebalo imati dozvolu - to je za muškarce, a ne mekušce! Vratite brade frajerima!

Koje kozmetičke proizvode koristiš?

Kalodont, dezić u spreju, parfem koji mi poklone, iako volim citrusne note, i kremu za ono na H kad me iznerviraju na poslu ili neka bivša. Perem se, malo namirišem, nikad ne mažem ničim. Još da mi je naći kremu za skidanje viška dlaka – bio bih savršen...

Što bi preporučio našim čitateljima da svakako isprobaju od hrane?

Svatko voli ono što mu paše. Nedavno sam jeo savršene pileće ražnjiće u turskoj Lokmi u Tkalčićevoj, pola Mense je otišlo tamo vođeno recenzijom, i ostali su gladni i nezadovoljni. Nekad je meni dobro što nije drugima, nekad se promijeni konobar, kuhar, gazda, tako da je sve relativno. Treba probavati autohtonu hranu, domaću, po mogućnosti kod nečije mame ili bake, izbjegavati velike lance, i ne težiti najskupljemu. Naravno da bih htio izvještavati iz Nome, ili sa francuske rivijere, ali i test zagrebačkih hamburgera mi je super zabavan. Probajte burek na terasi ispod Dolca. To je maksimum!

A od pive?

Mario Bošnjak iz Sičica ove godine ima malo slabije svijetlo, i savršeno tamno pivo, možete ga naći u Sičicama i Beertiji, Velebitsko tamno i Tomislav nikad ne odbijam, točeni Pan je sjajan ove sezone, Medvedgrad izbacuje novo pivo ovih dana koje sam probao preko veze i skidam im kapu s potkapom, otvaraju se dvije craft pivovare, a 7.6. je u Remetincu godišnji sastanak hrvatskih homebrewera i domaćih kućnih piva, pa navratite po najbolje! Piviliii!

U galeriji detaljnije pogledajte fotografije...