Osim što fotografira, Damir i educira druge fotografe a okušao se (vrlo uspješno) i kao pisac.

Uskoro počinje sedmo izdanje popularnog seminara Fotosofia. Recite nam ukratko o samoj ideji pokretanja Fotosofije i kakva su iskustva nakon sedam godina.

Sama ideja pokretanja Fotosofije rodila se iz eseja u kojem sam pisao o fotografiji kao komunikaciji, kako fotografija zapravo djeluje na čovjeka i kako ju iskoristiti. Ljudi često ne znaju što s umjetničkom fotografijom i kako bi je percipirali.

S obzirom da sam na esej imao iznimno mnogo upita od raznih fotografa, 2006. godine sam odlučio pokrenuti trodnevni teoretski besplatni seminar koji je s godinama prerastao u sedmodnevni, prvenstveno praktični seminar „Fotosofia“.

Fotoseminar Fotosofia 7 će se održati u Termama Tuhelj od 24. lipnja do 1. srpnja pod generalnim pokroviteljstvom HTC-a i pokroviteljstvom kompanije Adobe. Radi se o seminaru napredne fotografije gdje će fotografi imati priliku nadopuniti svoj book fotografijama rađenim po mojim savjetima.

Fotografirali ste gotovo sve javne osobe na domaćoj sceni. Ako biste morali izdvojiti osobu koja vas je posebno oduševila pred objektivom, tko bi to bio i zašto?

Definitivno Davor Gobac. Vrlo smo slični po činjenici da smo oboje zadržali u sebi dječačke osobine: „ludost“, spontanost i opuštenost. Obično što si stariji to si obuzdaniji, no kod nas je situacija upravo obrnuta. Gobac je vrlo opušten i otvoren na snimanjima i uvijek me iznenadi idejama. Izvrsno se zabavljamo na snimanjima. Jednom smo ga namazali medom, posuli perjem i takvog poslali na binu. Davor, naravno, nije imao ništa protiv. Upravo iz „perja“ se rodila ideja za snimanje s golubovima nakon toga.

Od poznatih na foto sessionu uvijek tražite nešto više i drugačije. Tako ste, primjerice, Gorana Milića skinuli u donji veš a Tatjana Jurić je visjela naglavačke u tunelu. Kako ih uopće uspijete nagovoriti na „nesvakidašnje“ poze?

Moje svako snimanje iza sebe ima razlog, početni impuls. Kao dijete sam uvijek razmišljao kako voditelj Dnevnika zapravo ispod stola za kojim vodi emisiju može biti gol jer mu se uvijek vidi samo gornji dio tijela. Snimanje Gorana Milića je bilo ostvarenje mog dječačkog sna. Predložio sam mu spomenuti koncept snimanja i Goran je bio oduševljen.

Tatjana Jurić ima filozofiju „Ja ću ako ćeš i ti“. Tako je pristala da je snimam kako visi naglavačke u tunelu pod uvjetom da pristanem i ja. Isprva mi nije mi bilo jasno zašto je svake 3-4 minute tražila da ju podignemo dok je visila naglavačke. No kad su mene objesili naglavačke, jedva sam izdržao minutu u tom položaju (smijeh).

Sandri Bagarić smo za Božić lice namazali šlagom kao asocijaciju na bijelu bradu. No s obzirom da je šlag loše prijanjao za kožu, imao sam backup plan – pjenu za brijanje. Sve je bilo dobro, dok se Sandra nije obliznula (zaboraveći da na licu nema šlag već pjenu za brijanje). 

Koga biste iz Hrvatske voljeli ugostiti pred objektivom a da još niste uspjeli?

Ne funkcioniram na taj način. Svako moje snimanje, kao što sam već ranije napomenuo, treba imati povod, priču koja stoji iza snimanja. Prvo imam ideju samog snimanja a tek onda razmišljam o potencijalnim modelima. Volim kreativne i „lude“ ideje, no imam jedno pravilo – nikad ne traži od modela ono što u pravilu ne bi sam napravio.

Što vam je izazovnije raditi, modnu fotografiju ili portrete?

Upravo te dvije vrste fotografija sam i najviše radio no modna fotografija je u mom opusu sve manje zastupljena. Smatram kako je modna fotografija izvrsna platforma za mlade i još neafirmirane fotografe da se predstave publici. Doduše, tekstilna industrija je na koljenima pa shodno tome i modna fotografija nije u prvom planu.

Jedan ste od PUMA ambasadora. Kako je došlo do suradnje?

Suradnja s Pumom se rodila na pretprošloj Fotosofiji. Naime, Fotosofia je besplatan seminar za polaznike a samu financijsku konstrukciju pokriva sponzor. Puma je tu „uskočila“ i suradnja je jednostavno dalje evoluirala.

Uvijek ste od glave do pete u prepoznatljivoj crnoj boji. Zašto samo crna?

Upravo zahvaljujuči Pumi u posljednje sam vrijeme imao i nešto izleta u druge boje. U mom fotografskom radu  često težim minimalizmu i čistoći linija pa se, pretpostavljam, to manifestiralo i u životu. Crna mi jednostavno najviše odgovara i najbolje se osjećam u njoj.

Objavili ste SF roman „Xavia“. Što vas je inspiriralo i nagnalo da napišete roman?

Volim popularnu znanost i kao dijete sam „gutao“ SF stripove. Roman je produkt moje sklonosti k fantaziranju. Prije nekoliko godina, točnije 2005., napokon se sve poklopilo i počeo sam pisati roman prema ideji za koju smatram da je znanstveno zamisliva, odnosno ostvariva u skoroj budućnosti, te sam je stoga želio podijeliti s društvom. Kako bi moja fikcija zaista imala znanstvenu podlogu, konzultirao sam se sa znansvenicima Instutita Ruđer Bošković, zagrebačkog Instituta za fiziku i profesorima s PMF-a. U skladu s njihovim stručnim savjetima podesio sam potrebne elemente da u romanu sve bude potencijalno ostvarivo ideji za koju smatram da ima smisla i da je moguća te sam je želio podijeliti s društvom. Bitno mi je da roman ima svoj smisao i uporište, tj. da predstavlja mogući razvoj budućih događaja. Tek kad sam radnju razradio do najsitnijeg detalja odlučio sam se na objavu romana.

Jeste li jedan od onih fotografa koji uvijek nose fotoaparat sa sobom ili strogo dijelite slobodno vrijeme od fotografije?

Moj način fotoizražavanja bih nazvao "konstruktorski" - volim konstruirati svoj kadar, odnosno biti u mogućnosti kontrolirati i podešavati što veći broj čimbenika koji utječu na izgled moje fotografije. Stoga fotografsku opremu uzimam tek kad imam dovoljno jasnu viziju onog što želim snimiti.

Kakavi su planovi za ljeto?

Ljeto mi počinje 24. lipnja u Termama Tuhelj kada i sedma Fotosofia. Bit će dosta otvorenih predavanja a očekujemo i Branka Lustiga kao jednog od predavača. Nakon toga više-manje, klasično ljeto – nešto radno a nakon toga odmor na Jadranu.