Još kao djevojčica Bojana Gregorić Vejzović (45) čvrsto je odlučilakako neće, po uzoru na svoju majku Božidarku Frajt, biti glumica. Uplašila se jednom prilikom gomile ljudi koji su iznenada okružili njezinu majku te je “žicali autogram”. Tata Boris bavi se filmskom produkcijom, no kćer je ohrabrivao da odabere karijeru brivao da odabere karijeru koja će je oja će je usrećiti. I tako, trideset i pet godina kasnije, razgovarali smo s Bojanom, uoči premijere predstave “Komet” u kojoj Gregorić Vejzović glumi pomalo izgubljenu kazališnu glumicu. Zašto se ipak odlučila za daske koje život znače Bojana je objasnila u razgovoru za Budi.IN Chic.     

U ‘Kometu’ Justine del Corte, predstavi koju je za GK Gavella režirala Aida Bukvić, igrate kazališnu glumicu. Kakvi su vaši dojmovi?

Predstava počinje obnovom zavjeta Elisabeth i Arthura, gdje tijekom slavlja, koje se odvija tijekom dana te ulazi u noć, uz dosta alkohola počinju se kristalizirati odnosi među likovima te događaji koje su protagonisti pokušali zatajiti. Igram Gretu, kazališnu glumicu koja nije imala lak život. Ljubav njezina života ostavio ju je dok je bila trudna, karijera joj je krenula nizbrdo, a svoje profesionalne potencijale nije iskoristila. To ju je učinilo osobom koja se nosi s gorčinom i tugom. Premda se ponosi što je podigla dijete sama te je osvijestila, kako kaže, da je za čovječanstvo napravila puno, tim više što od kćeri gradi odgovornu osobu umjesto karijere. Bole ju duhovitosti obavijene srkazamom i podbadanja koja trpi kroz svečanost. Pred kraj predstave, ona otvara dušu uz erupciju suza i bijesa.    

Navršila se 21 godina otkako ste postali stalna članica ansambla Gavella. Možete li se prisjetiti najvažnijih te najemotivnijih trenutaka koja ste iskusili u okrilju vaše matične kazališne kuće?

Moja Gavella i tadašnji ravnatelj Krešimir Dolenčić, omogućili su mi da startam kao u snu, s glavnom ulogom. Bila je to Breza. Dogodila su se divna prijateljstva, a to je beskrajno bogatstvo. Nanizale su se predivne predstave u kojima sam uživala igrati od “Popcorna”, “Četvrte sestre”, “Lede”, “Kolovoza u okrugu Osage”…Gavella je zaslužna i za moju privatnu sreću jer sam supruga Enesa upoznala radeći s njim u Gavelli… Gavella je zaslužna za gotovo sve!

Zapravo se sa suprugom rijetko susrećete na pozornici. Nedostaje li vam više profesionalne suradnje?

Naš posao ponekad je teško izbalansirati s obiteljskim obavezama jer nemamo klasično radno vrijeme. Ovih godina vodilo se računa o tomu da nismo u istim podjelama kako bismo uskladili obaveze s našom djecom. Uskoro ćemo se sresti na istom projektu, nakon punih sedam godina, koliko nismo radili zajedno. Jako se veselim tomu, a ujedno me hvata ogromna trema. Pred Enesom uvijek imam najveću tremu jer ga neizmjerno cijenim te si ne opraštam lako greške pred njim...

Složit ćemo se, vjerujem, da glumci i glumice u Hrvatskoj ne uživaju u glamuroznim uvjetima rada, premda vas mnogi, često znaju trpati u taj glamurozni “koš”. Što je za vas najglamuroznije u profesiji glumca?

Pozornica. I kad doživite da se publika ustane sa stolica i plješće.

Po čemu pamtite svoje studentske dane?

Mislim da sam bila poprilično zbunjena, možda i pomalo nesigurna. Teško sam se nosila s novim poznanstvima pa sam se i teško davala u njih. Moje prijateljice s baleta i tada, i dan danas, su moj najveći oslonac. One jedine znaju moju pravu biografiju.(smijeh) A što se tiče druženja s ljudima koji su obilježili našu mladost, život i obaveze odvedu svakog na svoju stranu. Zagreb je mali grad tako da se ipak sretnemo na premijerama. Pretresemo sve, od starih uspomena do klinaca i ljubimaca. S Tarikom Filipovićem sam davnih godina igrala “Blue Room”, a baš smo se neki dan sreli i smijali koliko je prošlo vremena od toga. Iznenadili smo se kad smo shvatili da je to bilo prije deset godina. Zato treba uživati u svakom trenutku.

Kakve su četrdesete? Plaše li vas?

Četrdesete su divne jer se poslože prioriteti na mjesto i ako si ostvario barem pedeset posto onoga o čemu si sanjao, tada taj Don Quijote koji čuči u svima nama, konačno odloži svoj štit i prigrli svijet oko sebe. Tada naučimo smijati se svemu što nas je nekad boljelo jer spoznajemo koliko je zapravo nevažno.

Koje vrijednosti vam je bilo važno prenijeti na sina i kćer?

Da vjeruju u sebe i budu ponosni, da razmišljaju svojim glavama, da ostaju vjerni vlastitim idealima i da ih ne svode na “moguće ostvarivo”. Da poštuju druge, ali ne na uštrb svoje sreće, osim ako se ne radi o njihovoj djeci. Da je bolje biti pojedinac i ne spadati u stado koliko god je to ponekad teško. Da bez obzira na izazove koje im život donese, uvijek ostanu ljudi u pravom smislu te riječi… Mnogo toga treba naučiti klince, a majčinstvo je mene naučilo kako je najdivnija uloga upravo ta sporedna uloga, jer oni su preuzeli glavne.  

No, u toj cijeloj obiteljsko-profesionalnih žiži ipak se nekih rituala nikada ne odričete...

Masaže su mi ultimativni oblik opuštanja kojim još i kožu, koja je vječito suha, nahranim. To je ugađanje i nagrada nakon napornog tjedna kada isključim misli pa uredno “zahrčem” na masažnom stolu.

A veza između mode i Bojane postaje sve fatalnija?

Volim modu, volim se poigravati stilovima koji ovise o mojem raspoloženju tog dana.Vodim računa biti odjevena primjereno situaciji i prigodi, no ne želim robijati modnim trendovima. Moji sugrađani mogu me vidjeti i u nezavidnim izdanjima, pa i pomalo nemarno neskladnim... (smijeh) Primjerice, kad sam u izdanju majke koja juri s placa u nečem nabačanom na sebe, jer život nije modna pista. 

Cijeli intervju pročitajte u novom Budi.IN Chicu. Na 172 stanice glossy magazina očekuje vas još puno ekskluzivnih priča, modnih i beauty trendova. Magazin, uz koji na dar dobivate i kremu za ruke od 25 ml, stoji 25 kuna.