• U ovim izazovnim vremenima postoje žene postoje žene koje su stjecajem okolnosti morale biti na "prvim linijama fronte". One su junakinje koje često uzimamo zdravo za gotovo...
• Donosimo njihove priče kako bismo im zahvalili i inspirirali sve druge da mogu biti junaci. Prof. dr. sc. Alemka Markotić je jedna od njih
• Ravnateljica Klinike 'dr. Fran Mihaljević' i članica Nacionalnog stožera Civilne zaštite borbe protiv koronavirusa jedna je od vodećih infektologinja u zemlji čija je karijera ovjenčana nizom postignuća i nagrada
• "Materijalno mi nikad nije bilo prioritet, ali onda shvatite kako materijalno nestane u nekoliko minuta. Ono što imate u duši, u glavi, to ostaje. Ostaju vam drugi ljudi ako ste ih uspjeli sačuvati, a to je poruka za koronavirus: čuvajmo jedni druge"
• Ima mnoštvo hobija i strasti kojima se rado posvećuje, svira klavir, gitaru i usnu harmoniku te orgulje, izrađuje figure od glinamola, a okušala se i u pisanju kratkih priča

Klinci su je posljednjih mjeseci slikali kao Wonder Woman superjunakinju i njezin lik crtaju na novčanice, a odrasli su upijali svaku njezinu riječ i u njezinoj smirenosti i stručnosti pronalaze utjehu i nadu da će, kako je profesorica Markotić puno puta ustvrdila na kraju svojih televizijskih istupa, sve na kraju biti dobro. Ravnateljica Klinike 'dr. Fran Mihaljević' i članica Nacionalnog stožera Civilne zaštite borbe protiv koronavirusa vodeća je infektologinja u zemlji, ali ne voli reći da je i najbolja. Kad ju je Aleksandar Stanković nedavno u emisiji 'Nedjeljom u 2' pitao što točno znači kada je neki nazivaju prvom infektologinjom Hrvatske, odgovorila je, u svom stilu, jednostavno i nepretenciozno: "Nisam ja najbolji infektolog, nego sam u ovom trenutku najeksponiranija. Ima puno mojih kolega koji su najveći autoriteti za zaraze, od HIV-a, hepatitisa i drugih područja”.

Briljantna karijera ovjenčana nizom nagrada

No, nema sumnje da je riječ o vrhunskoj stručnjakinji. Nakon što je specijalizirala infektologiju i kliničku imunologiju, znanstvenu karijeru započela je na Medicinskom fakultetu u Sarajevu na međunarodnom projektu istraživanja učinkovitosti ribavirina u liječenju hantavirusnih infekcija u suradnji s američkim institutom USAMRIID, a bila je i stipendistica američke National Academy of Sciences te je za svoja istraživanja osvojila sedam nacionalnih i devet međunarodnih nagrada.
Trenutačna bitka s epidemijom nije prva za profesoricu, ona ju je već doživjela 1995., nedugo nakon što je završila fakultet - radilo se o hantavisusu, mišjoj groznici. 

"U ratnom Sarajevu sam riješila strah od smrti"

"Tada mi je to bio poprilično velik izazov. Sad sam starija, iskusnija i lakše mi je s ove pozicije na to gledati. Ali tada... Zamislite situaciju iz 1995. Domovinski je rat, a naši vojnici, osim s neprijateljem, imaju problem i s mišjom groznicom. U Hrvatskoj nema reagensa, a nitko u Hrvatskoj, osim mene, tada nije radio brzi test. Ajmo reći da sam osjećala popriličan pritisak na leđima zbog toga", ispičala je u intervjuu Jutarnjem listu i otkrila da je baš ona, zahvaljujući poznanstvu s profesorom LeDucom s kojim je radila u Ženevi, nabavila potrebne materijale. U Ženevu je otišla iz ratnog Sarajeva, gdje je, po njezinim riječima, 'pitanje straha od smrti tada riješila'. Nemalo puta za dlaku je u Sarajevu, gdje je pomogla organizirati, a zatim i djelovati u sklopu Caritasove zdravstvene skrbi, izbjegla smrt. Rekla je da je barem 15 puta trebala poginuti - barem koliko je izbrojala.  

Materijalno joj nikad nije bilo prioritet

"Sjećam se trenutka kada sam ustala sa stolca u kuhinji točno u trenutku kada je granata pala u dvorište. Da nisam ustala, geler bi me pogodio direktno u čelo", ispričala je i otkrila kako je, kad je izbjegla snajperske metke bacivši se na pod između dva automobila, pokupila krhotine metka koji su bili namijenjeni njoj i dugo ih čuvala. 
Koliko god bilo strašno iskustvo ratnog Sarajeva, profesorica Markotić smatra da joj je pomoglo da očvrsne. 
"To je veliko iskustvo koje niti jedan čovjek ne bi volio ponoviti. Međutim, to iskustvo me osnažilo i dalo mi je razmisliti što su prioriteti u životu. Materijalno mi nikad nije bilo prioritet, ali onda shvatite kako materijalno nestane u nekoliko minuta. Ono što imate u duši, u glavi, to ostaje. Ostaju vam drugi ljudi ako ste ih uspjeli sačuvati, a to je poruka za koronavirus: čuvajmo jedni druge. To je nešto što je meni dalo mogućnost da očvrsnem, drugačije se odnosim prema životu, pa i dozu straha povisim na višu letvicu. Kad ste gledali smrti u oči i pomirili se s tim da možete umrijeti, puno drugih stvari prihvaćate puno snažnije i organiziranije, otkrila je u gostovanju u Dnevniku na bosanskohercegovačkom Face TV-u.
 

Neizmjerna zahvalnost roditeljima

Nema sumnje da profesorica svoju briljantnu karijeru duguje vlastitom trudu, pameti i upornosti, no ona svoje uspjehe u prvom redu pripisuje svojim roditeljima, pravnicima, pokojnom ocu Vlatku te majci Ljiljani s kojom danas živi. 
"Njima mogu sve zahvaliti. I dandanas živim onako kako su me usmjerili, a to je izvrsnost i poštenje", rekla je za Jutarnji.  
Roditelji su joj se školovali u Zagrebu, gdje je Alemka i rođena, ali su, nakon što je otac bio zatvoren kao politički nepodoban preselili u Krivaju i radili u velikoj drvnoj industriji. 

"Kao vrsni pravnici bili su vrlo cijenjeni i prihvaćeni. Dan danas se pojedini pravni stručnjaci sjećaju mojih roditelja na prostoru cijele bivše Jugoslavije. Jedan od razloga zašto sam otišla u BiH je to što je moj otac bio optužen da je sudjelovao u studentskim demonstracijama. S brojnim kolegama, i s prava i drugih fakulteta, završio je na otoku Sv. Grgur gdje je proveo dvije godine na preodgoju. To nije bio jedini razlog, ali bilo mu je bolje da se makne nego da bude u fokusu kao politička osoba što u suštini nije bio" rekla je u intervjuu za 24sata.

Željela sam pronaći lijekove i u Africi spasiti djecu 

Njezin otac je tijekom rata bio je sudac za međunarodna ljudska prava u Sarajevu, majka godinama bila šefica pravne službe i uvijek su, priča Alemka Markotić, poticali znanje, izvrsnost i poštenje. Ipak, ljubav prema pravu nisu prenijeli na svoju kći. Ona je, pak, kao djevojčica željela biti znanstvenica, a zatim je spoznala da želi biti liječnica. “Vrlo konkretno: pronaći lijekove, otići u Afriku i spasiti djecu. O tome sam sanjala”, rekla je. 

Infektivne bolesti izabrala je na studiju kao nešto što ju je zainteresiralo. "Jedna profesorica me privukla svojim predavanjima i tako sam se počela zanimati. Ona me je uvela u svijet virusa i onda sam vidjela koliko su oni zanimljivi i nepredvidivi, a to se sada i dokazuje. Oni su velik izazov i tu je velika mogućnost istraživanja." rekla je jednom prilikom. "Ja sam uvijek željela biti i liječnik i znanstvenik, a to polje nudi mogućnost istraživanja."

"Vjera mi je davala snagu u cijelom životu"

Medicina kao poziv ispunila je sva njezina očekivanja, a svoj posao naziva ostvarenjem životnog sna u kojem, kaže, sada ima sve - i rad s pacijentima, istraživanja i prenošenje znanja studentima. Ovoj znanstvenici vjera puno znači i smatra da joj daje snage kroz cijeli život:
"Ja sam zahvaljujući majci Bosanki i ocu Hercegovcu dobila takav odgoj i to mi je možda nešto najvrednije u životu što mi daje snagu. Interes za znanost sam uspjela ostvariti u medicini, a vjera mi je davala snagu u cijelom životu. Imam dosta kolega koji su i vjernici i znanstvenici, i onih koji nisu vjernici. Znanstvenici su vam navikli razmjenjivati mišljenja. Razmjena suprotnih mišljenja je nešto što znanstvenici znaju jako dobro raditi i bilo bi dobro kad bi i ostali slojevi društva malo više poradili na tome da smo u stanju čuti i razumjeti drugoga, a opet ostati svoj, rekla je Markotić", rekla je za dnevnik bosanskohercegovačke televizije Face.

Nameće se i pitanje o politizaciji stožera - posljednjih dana s popuštanjem mjera mnogi su se zapitali nisu li neke odluke Stožera donesene pod političkim pritiskom. Dr. Markotić to odlučno odbacuje, kao i špekulacije da bi se mogla, nakon svega, i sama uključiti aktivno u politiku. "Nikad nisam bila aktivna u politici. Nisam bila u partiji. Čitala sam da jesam, ali nisam" ispričala je za Večernji list. "Nemam ništa protiv da se netko angažira u politici, međutim ja sam se angažirala u nekim drugim stvarima koje su mi bili prioriteti. Nisam rekla da se nikad neću angažirati, ali to mi trenutno nije prioritet. Imam puno kolega koji su angažirani u raznim političkim opcijama i iskreno u tome ne vidim problem. Da je više stručnjaka u politici možda bi i politika bila bolja." 

Umjetnička duša u bijeloj kuti

Ali, ako mislite da ona samo radi, prevarili biste se. Ima mnoštvo hobija i strasti kojima se rado posvećuje, otkrila je za Jutarnji da je završila glazbenu školu i svira klavir, gitaru i usnu harmoniku, a svirala je i orgulje u sarajevskoj katedrali. 
"I dandanas, kad imam vremena, sviram. Volim čitati, šetati po prirodi i voziti bicikl. Radim stvari od glinamola, čak sam se okušala i u pisanju kratkih priča".