Sreća je radost življenja
Ma nije do tog lika, više je do spoznaje koliko je upravo ono što tražimo i želimo, upravo ovdje ispred nas. Nije li? Evo, vraćam se na svoju priču i tekst s početka: Tišina, mir i djeca u krevetu pokrivena. Iza nas pročitana priča u zagrljaju i osmjesima. Jest, bilo je i razmirica, njihovih bratskih, a i mojih s njima. ‘ko će pospremiti sobu, ko će prvi oprati zube, ‘ko je prvi započeo svađu, a ‘ko će ju prvi završit.. Iza nas i rasprava o uspješno proteklom polugodištu školskih i vanškolskih aktivnosti i napretku kojeg smo svi zajedno pri tom učinili. Znanju kojeg smo sakupili, učenjima koje smo usvojili, igrama i obvezama koje smo mrzili, čušpajzima u “wece” školjku izlivenim i zgodama od srca nasmijanim. Nadmudrivanjima ovog tipa:
Mama, dodaj mi papir!
Reci čarobnu riječ, sine.
Ok, ćiribu-ćiriba...
Dan iza nas, igranje na podu uz društvene igre “okoš-bokoš”, “hrabar dabar” i druge i priča prije spavanja... Ma kakva samonikla radost. Domestica naturalis!!!
A ono, sve što je van toga, kroz godinu se poput nečujnog tata ušulja u moj dan i zaokupi svu moju pozornost. I postane od nevjerojatne važnosti. Veliko, sjajno, moćno. Koliko tada postaje važno odgovoriti na poziv koji mi je upućen daleko od uobičajenog radnog vremena ili na prvi mail odmah nakon ponoći ( ako nije Pepeljuga, jer jedino je ona budna netom što otkuca sat, tko bi drugi važniji mogao biti!? Osim mene. ) Koliko važne postaju neplaćene fakture klijenata, izvještaji i (besmisleni, glupi, formalni)dopisi. Jako, jako važne. Zar ne!? A koliko će nam to biti važno kad ostarimo? Hoće li nam uopće to biti važno?
I prije nego što smo spoznali, sve su te trivijalnosti, postale naša svakodnevna , nedostižna opsesija. A onda kada nas zaokupe, počinje nas negdje svrbjeti, boljeti. Jer nam nedostaje ono što je bit i najvažnija svrha našeg života. A što je svrha? Napredovanje na poslu, idealna tjelesna težina, put oko svijeta, novi automobil, veći stan, financijska sloboda,...? Što god da je, to nešto nije tamo negdje, tamo nekad, kad odem u mirovinu, ili od ponedjeljka, ili od Nove godine, od sutra.. To nešto je puno, puno bliže... pa ako je tako, ako to svi već odavna znamo. I kroz priče, evo Alkemičar čuvenog Coelha, npr. I kroz filmove, Divan život, npr., klasik iz 50-tih godina gdje se poslovni čovjek kojeg su pritisnuli brojni problemi odluči nasamoubojstvo, a onda susretne svog anđela čuvara koji mu pokaže kako bi izgledao njegov život da se uopće nije rodio, pa tada shvaća dragocjenost života.
Dakle, ako to već odavno znamo, što je ono što nam odvlači pozornost s onog što već imamo, a što već sada čini naš život svrsishodnim i važnim, a nas neizmjerno radosnim!? I što je vaša domestica naturalis? Ako to još nemate osviješteno? Kad je onda pravi trenutak da o tome počnete razmišljati? Kad ako ne sad? Možda od ponedjeljka? Možda od Nove godine? A možda ste već započeli čitajući baš ovaj članak.. I dok krećete u potragu za njima, samo da malo pripomognem.. Obično su to svakodnevne aktivnosti, lišene svake pompe i glamura. Obično su te aktivnosti tihe i ograničene na uži krug ljudi. Obično ih najviše ćutimo kada ih najmanje očekujemo i planiramo. I skrivene su u jednoj rečenici, pogledu, dodiru, i skrivaju se u svakom trenutku našeg života. I, obično su obične. Naturalis...
A za mene!? Za mene je to radost življenja. I život sam. Za mene je to, mogućnost da se upravo stojeći ovdje i sada, u ovom trenutku, okrenem u svoju prošlost, u godinu, tjedan i dane koji su iza mene i da gledajući tamo, a pri tom gledajući u svoju blisku budućnost, u sutrašnji dan, nadolazeću godinu, i uzimajući u obzir i svo uzbuđenje od svih tih mogućnosti koje su preda mnom, i dobrih i loših, nađem u ovom sadašnjem trenutku sama sa sobom i spoznam kako se nalazim na najboljem mjestu. A za vas?
“Naletio čunak do obale, preletio preko bijelog pruda, udario o hridinu. Razbio se čunak o hridinu, potonulo jadro i kormilo, propala u more zlatna kolijevka, utekla pčela zlatokrila- a Palunko sa ženom i djetetom našli se na prudu pred svojom kućicom. E, kad one večeri lobode večerali, što je bilo, sve zaboravili.”