• miss7 i BIPA donose serijal priča o fascinantnim, snažnim, nepobjedivim ženama koje se ne boje pomaknuti granice, rušiti stereotipe i usuđuju se činiti ono što se većina ne usudi ni pomisliti 
• Splićanka Milena Šijan 2009. se popela na Mount Everest, a članica je i Hrvatske gorske službe spašavanja
• Ova zaljubljenica u prirodu i vlasnica obrta koji se bavi zaštitom prirode i održivim turizmom dokazuje da ni neslućene visine ni nezamislivi napori nisu nepobjedivi ako odlučiš slušati sebe i otkriješ vlastitu svrhu

Posljednjih 30 godina, Milena Šijan, profesorica biologije i kemije i inženjerka znanosti okoliša, kaže da ne zna gdje je granica privatnog i profesionalnog kada je u pitanju rad s prirodom. Nju je u 'suradnju' s prirodom povuklo ogromno poštovanje i razumijevanje što  priroda nama znači. Devedesetih je krenula u edukaciju o uvjetima i pripremi na nepredvidive prirodne uvjete, a kroz godine rada iskustva u prirodnim okruženjima, osvajanje najvišeg vrha svijeta, Mount Everesta, činilo se za Milenu kao potpuno prirodni korak. Godine 2009. je zajedno s još 3 žene na svom putu prema vrhu planine provela 60 dana u nevjerojatno izazovnim uvjetima, na koje nitko nije spreman bez kvalitetne pripreme. No, sam proces i nezamislivo izazovan put osvajanja planine donio je i svoje nagrade, ponajviše one koje se osjete iznutra. Tim je pokazao da se s dobrom pripremom mogu izbjeći ozbiljniji problemi na koje se može utjecati

"Jako sam ponosna na tu našu žensku priču, jer kako smo vidjeli do danas, to nije tako lako ponovljivo. Veliki je posao iznijeti sve što je potrebno za takav pothvat, od pripreme do egzekucije, i čitav taj pothvat je rezultat našeg zajedničkog rada. Boravak u visinama čovjeku nije prirodno stanje, to nije ugodno stanje. Nismo stvoreni da bismo 'gore' boravili. Postoji razlog zašto se kaže da je iznad 7000 metara zona smrti", priča Milena.
Boravak u tako ekstremnim uvjetima u prisustvu potencijalne opasnost u čovjeku probudi svijest o tome koliko smo mali i koliko nam znači disanje, kaže i dodaje:
"To je, recimo, neka prva potreba koju osvijestimo. Sljedeće čega postaneš svjestan kada si u takvim uvjetima je ovisnost o vodi, koje nema, već se mora led otapati. Sjećam se svog silaska s vrha i jedina stvar o kojoj sam razmišljala bila je voda, bila sam žedna svakim atomom svog bića. Sljedeće iza toga je hrana. A onda tek dolaze sve ove neke stvari koje mi kao društvo, kao civilizacija, doživljavamo kao komfor. Kada su u pitanju tako ekstremni uvjeti, čovjek jako brzo zaboravi na sve što je stekao kao neko društveno biće, fokus se prirodno pomakne na preživljavanje".
Članica je splitskog HGSS-a od 2005., a u službu je ušla jer je i sama bila spašavana u svojim počecima bavljenja alpinizmom. HGSS je i nastao kao tim ljudi koji su si međusobno pomagali: "Niti jedan pojedinac nije dovoljno jak i sposoban da napravi ono što iskusan i podučeni tim može napraviti. Ako pričamo o izazovima s gorskom službom, oni su normalna stvar, a suočavanje s nevoljama, s idejom da nekome spašavaš život, da spašavaš nečiju imovinu, to je itekakav izazov. Sve te velike situacije koje smo prošli; poplave, potrese, požare u Splitu i okolici, to ostavlja jak i neizbrisivi trag u iskustvu i percepciji što znači kada se dogodi neka elementarna nepogoda… Shvatiš jako brzo koliko smo mali, koliko je ljudsko biće zanemarivo u odnosu na prirodu, ali također dolazi do izražaja i ljudska potreba za pomaganjem i za povezivanjem."
Strah je velika stavka u svim izazovima i situacijama u kojima se Milena našla ili će se naći, a edukacija je, ističe Milena, ključna, kako bi se brže takve situacije prepoznale, a u konačnici i maksimalno prevenirale i smanjile. Svaki boravak u prirodi može potencijalno dovesti do neke neugodne situacije u kojoj se može izgubiti 'tlo pod nogama', odnosno u kojoj priroda može pokazati svoje naglo i nepredvidljivo lice. Milena je to, među ostalim, iskusila s burom kod Senja, a upravo ju je nesmotrenost dovela do neugodne situacije:
'Drago mi je da pričamo o strahu, jer svi ga imamo, mene nije sram priznati da me strah, pogotovo kada pričamo o ekstremnim uvjetima i potencijalno opasnim situacijama. Čak ne mora ni biti ekstremna situacija. Jedna obična šetnja po planini se može pretvoriti u problem ako nismo svjesni koliko je priroda prevrtljiva… Jedna obična mala naoblaka se u trenu može pretvoriti u olujno nevrijeme.
Jedna od vještina koja se razvije u takvim situacijama je osobno pomicanje granica. Kada smo dovoljno upoznati i educirani što je priroda, onda i u takvim situacijama strah se malo brže 'otapa'. Edukacija nam pomaže da znamo prepoznati kada se ne radi onaj korak više u nekim prevrtljivim uvjetima, koji je često onaj koji odvede osobu u opasnost. Čovjek u sebi ima instinkt za opasnost, a kada se nađemo u takvoj situaciji, instinkt proradi. Ono što može odvesti u opasnu situaciju je i panika koja se javlja, a to je nešto o čemu treba voditi računa u izazovnim situacijama. Ako idemo u planine, moramo znati što planine nose sa sobom. Isto je i ako idemo u more, rijeku… Moramo biti spremni na potencijalno, jer ako se čovjeku dogodi nešto na što nije bio spreman, znači da se u avanturu išlo nespreman, grlom u jagode". 

Milena je vlasnica i obrta za zaštitu prirode i održivi turizam u kojem radi kao savjetnica na području upravljanja zaštićenim područjima, a s obzirom na veliko iskustvo u prirodi, ona je i profesionalni vodič. Kada priča o ljudskoj svijesti prema prirodi, Milena primjećuje kako se povećala razina svijesti oko našeg direktnog utjecaja na prirodu, koje za sobom nosi i konkretna djela, ali bez obzira na razvijanje svijesti o čovjekovom utjecaju, istovremeno sve veći pritisci i širenje infrastrukture u prirodu napravit će veliku štetu.
"Rješenje koje ja vidim, kao netko s iskustvom, jest to da kao društvo jednostavno trebamo zastati, kao što smo stali kada je bila epidemija Covida. Tada smo bili primorani zaustaviti se, a danas bismo trebali to učiniti iz svjesnije pozicije prepoznavanja i djelovanja u tom smjeru. Ustvari, pitanje koje si trebamo postaviti je jesmo li kao pojedinci i vrsta sretniji sa svim tim materijalnim što smo si priskrbili, a od čega nam većina ne treba. A drugo pitanje je, imamo li mi kao vrsta, pravo u ime materijalnog bogatstva činiti ovakvu štetu prirodi i drugim bićima koji nastanjuju ovaj planet kao i mi."

Iako sama za sebe kaže da nikad nije razmišljala o tome da se nešto usudila ili ne, da čini nešto netipično, ona je svoje životne korake činila kako je osjećala da treba, kao svoj neki put. Pa iako taj put izgleda potpuno netipično, to nikad nije bio njezin motiv. Sve što je kroz život činila imalo je vezu s prirodom, koju je ona u sebi prepoznala kao svoj put.
"Mnoge žene prerano odustanu od toga da se nešto usude, često odbace mogućnost da budu možda drugačije od tipičnog, odnosno odbace mogućnost slušanja same sebe. Svaka žena je iznimna, a sve i da misli da živi neki 'običan' život, ako osjeti želju iznutra, uvijek može krenuti svojim putem kojeg osjeća da želi i treba. U kojem smjeru ćemo ići, ovisi o tome koliko smo spremni i voljni slušati taj glas u nama. Kroz život smo primili puno glasova, roditeljskih i od okoline, ali onaj glas u nama je jedini koji trebamo slušati, to je naše istinsko pravilo. Kad radimo na sebi, i kada oslobađamo to unutarnje biće, polako počnemo prepoznavati što je za nas namijenjeno i koja je naša svrha."

Koliko ste puta čule rečenicu “Roza je za curice”, izgovorenu tonom koji sugerira da je roza zapravo boja nježnijeg, slabijeg spola? Ova boja često se nepravedno pripisuje slatkom, razigranom, pasivnom svijetu žena, još od najranijeg djetinjstva. U novoj kampanji, #nepobjedive, BIPA će dokazati suprotno. Probijanjem okvira nametnutih društvom, predstavit će roza u svim nijansama nepobjedivosti. Pokazat će da ona može biti boja snage i inspiracije, boja odvažnih i #nepobjedivih. 
A cilj ove kampanje je inspirirati vas da ostvarite svoj potencijal i živite život punim plućima, bez propuštenih prilika. Da pronađete svoj glas i pustite ga da odjekuje. Da upoznate svoje snage i probijete granice. Da postanete #nepobjedive, a ostanete #svoje. Roza tako postaje simbol svih nas koji rušimo stereotipe i gradimo svijet u kojem ljude ne sudimo po boji. Konačno, ova kampanja je tu da vas podsjeti kako vaša snaga leži u autentičnosti. Ako vjerujete u sebe, u svemu čega se uhvatite, bit ćete - #nepobjedive.