Postoje ljudi čiji se stil ne očituje isključivo u odjeći ili komadu nakita koji nose, nego u načinu na koji promatraju svijet oko sebe, slažu prioritete i razmišljaju o prostoru koji ih okružuje. Kata Marunica upravo je takvo lice. Iako danas stoji iza ureda NFO, tima od dvadesetak arhitekata i stručnjaka, koji potpisuju nagrađivane javne i društvene projekte poput novih škola, domova zdravlja ili uređenja trgova, njezin se pristup u osnovi svodi na jedno: neumorno propitivanje i traženje unutarnje logike u svemu što stvara.

Priča o uredu počela je još 2008. godine, kada ga je Kata osnovala s kolegom Nenadom Ravnićem. Među njihovim nedavnim radovima ističu se prve nagrade na natječajima za Dom zdravlja, društveni dom i knjižnicu na Vrbanima, novu osnovnu školu u Dubravi, ali i prepoznatljivi javni projekti poput uređenja središnjih trgova u Koprivnici ili spomenika Gordanu Ledereru. 

Baš na samom primjeru spomenika Ledereru, Kata nam odmah povlači paralelu između te suradnje i one koja je obilježila FREYWILLE kolekciju Hommage à Gustav Klimt; 

- Kod Klimta je posebno važan njegov rad s Josefom Hoffmannom na Palais Stocletu. Hoffmann je projektirao arhitekturu, a Klimt je osmislio mozaički friz za blagovaonicu. Oni nisu radili dva odvojena rada koji se samo dobro slažu, nego su zajedno generirali jednu neraskidivu prostornu cjelinu – priča nam Kata te nastavlja; 
- Sličan princip imali smo na spomeniku Gordanu Ledereru, koji smo radili u suradnji s kiparom Petrom Barišićem. Nije nam bilo zanimljivo napraviti arhitekturu kao podlogu za skulpturu niti skulpturu kao objekt unutar pejzaža. Cilj je bio da zajedno proizvedu jednu prostornu situaciju. Objekt, pejzaž, pogled, pristup i kretanje posjetitelja tamo funkcioniraju kao jedan sustav. Sam ‘objektiv’ je zapravo samo jedan dio projekta. Jednako su važni udaljenost s koje ga promatramo, praznina livade, lom stakla, pogled prema dolini Une i odluka posjetitelja hoće li ostati na kraju staze ili prijeći preko livade. U takvoj suradnji granica između arhitekture i umjetničkog djela postaje manje važna od prostora koji zajedno proizvode – objašnjava Kata. 

Kata pritom prostor promatra i kroz promjene svakodnevnog života. Otkriva kako granice između rada, stanovanja, odmora i društvenog života postaju sve fluidnije, zbog čega arhitektura mora biti fleksibilnija. Prostor, smatra, nije samo fizički okvir u kojem se nešto događa, nego aktivno sudjeluje u načinu na koji živimo.
No, iza svih tih velikih mjerila i strukovnih nagrada stoji autorica čiji se pogled na prostor, predmete i život gradi kroz stalno propitivanje.

Između plana, tima i nepredviđenog

Kreativnost ne doživljava toliko kao trenutak inspiracije, koliko kao proces promatranja, razgovora, crtanja i stalnog propitivanja. Često je više inspirira problem nego početna slika, a dobra ideja može nastati i iz pitanja koje netko drugi u timu postavi, a sami ga ne bismo postavili. Iako je po prirodi sklona organizaciji, Kata nam otkriva kako ju je arhitektura naučila popustiti kočnice i prihvatiti neočekivano.
- Prirodno sam sklona organizaciji i planiranju, ali arhitektura je previše kompleksna da bi se mogla potpuno isplanirati unaprijed. U projekt ulazi velik broj ljudi, interesa, propisa i nepredviđenih okolnosti. Zato je važno imati jasan koncept, ali ne i krut plan. Ponekad upravo problem koji se pojavi tijekom procesa otvori mogućnost za nešto bolje. Mislim da je važno znati u kojem trenutku treba inzistirati na ideji, a u kojem trenutku je treba pustiti da se promijeni. Na kraju mi je ipak važniji dobar tim nego savršeno napravljen plan – ističe Kata. 

A kada bi mogla potpuno maknuti profesionalni raspored iz jednog dana, kako zapravo izgleda njezin idealan slobodan dan?
- Još uvijek učim stati. Arhitektura je posao koji je teško potpuno ostaviti na poslu – projekt nastaviš vrtjeti u glavi i kad odeš iz ureda. Idealni slobodan dan za mene je zapravo vrlo jednostavan. Malo ljudi, malo plana i dovoljno vremena da ne moram gledati na sat. Čini mi se da je upravo to danas postalo luksuz – vrijeme koje nema unaprijed određenu svrhu.

Na prvi pogled, mnogi u njoj vide izrazitu sigurnost i odlučnost, no iza toga stoji slojevitiji proces koji se ne vidi odmah na površini.
- Kad pričamo o prvom dojmu, ljudi vjerojatno vide dosta sigurnosti i odlučnosti, što je dijelom posljedica posla koji radim. Ali iza toga ima puno više propitivanja nego što se možda vidi. Arhitektura me zapravo naučila da ne vjerujem previše prvom dojmu. Ono što na početku izgleda kao problem često se pokaže kao mogućnost, a nešto što na prvu izgleda jako dobro ponekad nema dovoljno dubine.

Mjesto gdje se spajaju arhitektura, nakit i važne uspomene

Njezina veza s poznatim brendom FREYWILLE ima osobito zanimljivu putanju. Još na samom početku karijere radila je na projektu uređenja njihova zagrebačkog butika, osmišljavajući prostor koji mora imati karakter, a istovremeno ostati u drugom planu kako bi nakit došao do izražaja. U vlastitom radu Kata prepoznaje sličan princip kao u umjetnosti Sophie Taeuber-Arp, čija se apstrakcija protezala od slikarstva do tekstila, namještaja, interijera i skulpture. Taj pristup povezivanja različitih medija prepoznaje i u projektu središnjih trgova u Koprivnici, koje su zamislili kao veliku prostornu tapiseriju, oblikovanu kretanjem, materijalima, vegetacijom i prostorima za boravak i različite aktivnosti. Od tog je projekta prošlo dosta godina, a FREYWILLE je u međuvremenu mijenjao kolekcije i motive.

- Upravo mi je zato danas zanimljivo ponovno vidjeti taj prostor i shvatiti da još uvijek funkcionira. Nije bio projektiran za jednu kolekciju ili određeni trenutak, nego kao dovoljno neutralan, ali karakteran okvir koji može prihvatiti promjene, a da pritom ne izgubi vlastiti identitet. Mislim da je to jedan od težih zadataka u arhitekturi interijera – napraviti prostor koji je dovoljno određen da ima karakter, ali dovoljno otvoren da može živjeti i mijenjati se kroz vrijeme.

No, taj je odnos s vremenom dobio i sasvim osobnu, emotivnu dimenziju.
- FREYWILLE je za mene u jednom trenutku dobio i sasvim osobnu dimenziju. Umjesto standardnog prstena, prije vjenčanja dobila sam narukvicu Diva Spirit of Africa jer je narukvica nešto bez čega u osnovi ne izlazim van. Moja veza s FREYWILLE-om tako je na neki način prošla puni krug – od arhitekture i rada na njihovu butiku do predmeta koji je postao dio mog osobnog života. Danas tu narukvicu ne doživljavam samo kao komad nakita. Ona u sebi nosi jedno vrijeme, jedan odnos i jednu odluku. 

Priča o predmetima koji nose emotivnu vrijednost time ne staje. Na pitanje postoje li predmeti koje nosi upravo zato što uz njih veže određeni trenutak ili priču, Kata otkriva još jedan vrlo osoban detalj:
– Da. Jedan od takvih je mali 3D-printani prsten koji trenutno nosim kao privremenu zamjenu za jedan meni važan komad koji sam izgubila. Nema gotovo nikakvu materijalnu vrijednost, ali mi je važan upravo zbog onoga što predstavlja. Privremeni predmet, napravljen od gotovo bezvrijednog materijala, može imati veću osobnu vrijednost od nečega skupocjenog. Vrijednost ne nastaje nužno iz materijala, nego iz odnosa koji prema predmetu imamo.

O osobnome stilu, uniformi i ‘unutarnjoj logici’

Kada govorimo o arhitekturi i osobnome stilu, postavlja se pitanje što im je zapravo zajedničko i kako se tkani estetski potpis mijenjao kroz godine.
- I arhitektura i osobni stil često se prepoznaju kao cjelina, a ne kroz jedan pojedinačni element. U arhitekturi je najbolji detalj onaj koji je logična posljedica cijelog koncepta. To može biti materijal, proporcija, tekstura, način na koji nešto stari ili način na koji ulazimo u prostor. Isto je s odjećom ili nakitom. Razlika između nečega što je samo lijepo i nečega što ima karakter često je upravo u tome postoji li iza toga neka unutarnja logika.

S odmakom i godinama iskustva, njezin se odnos prema odijevanju i izboru komada izoštrio:
- Danas puno bolje znam što ne želim nego prije. Nakon dana u kojem sam morala donijeti previše odluka ponekad želim neku vrstu uniforme – nekoliko komada u kojima se osjećam dobro i o kojima više ne moram razmišljati. A onda postoje dani kada mi je upravo suprotno: želim neki poseban komad, dobru kombinaciju ili upečatljiv nakit. Idealno bi bilo da se garderoba sama organizira i ujutro mi ponudi što danas trebam odjenuti.

Kao netko tko spaja analitičnost i kreativnost, zanima nas kako Kata promišlja o novim tehnologijama i alatima koji mijenjaju lice struke: 
- AI će sigurno promijeniti način na koji radimo arhitekturu. Dio procesa koji je danas spor – istraživanje, generiranje varijanti, obrada podataka, vizualizacija – bit će sve brži. Ali mislim da će upravo zato biti još važnije znati zauzeti vlastiti stav. Ako postavite generičko pitanje, dobit ćete generički odgovor. Ako nemate vlastiti kontekst, iskustvo i kriterij, AI može proizvesti vrlo uvjerljivu površinu, ali ne nužno i arhitekturu. Originalnost za mene nikada nije značila stvaranje nečega iz ničega. Više me zanima sposobnost povezivanja poznatih stvari na novi i smislen način. AI u tome može biti zanimljiv sugovornik, ali pitanje na kraju ostaje isto: što zapravo želimo reći?

Uspjeh pripada timu 

Kada se osvrne na got ovo dva desetljeća vlastitog ureda, pitanja uspjeha i individualne zasluge padaju u drugi plan pred snagom kolektiva.
- Mislim da je to kod arhitekture posebno važno. U arhitekturi gotovo ništa vrijedno ne nastaje potpuno individualno. NFO je danas prije svega tim. Kada pogledam projekte koje smo napravili, od javnih prostora i trgova do velikih kompleksnih projekata, vidim prije svega ogroman broj ljudi koji su sudjelovali u tome. Ljudi koji su crtali, istraživali, raspravljali, radili detalje, bili na sastancima, rješavali probleme na gradilištu... Zato mi je teško govoriti o uspjehu kao o nečemu individualnom. Možete imati dobru ideju, ali ako nemate ljude koji će je razviti, preispitati i na kraju realizirati, ona ostaje samo ideja. Mislim da je jedan od najvećih uspjeha koje smo napravili zapravo to što smo izgradili tim koji može zajedno napraviti nešto što pojedinac sam ne bi mogao.

A na pitanje što je nakon toliko godina, natječaja, gradilišta i nastave još uvijek najviše pokreće, odgovor dolazi trenutačno i bez oklijevanja:
- Još uvijek imam više ideja nego vremena. Nakon toliko godina rada, još me najviše veseli projekt zbog kojeg moramo naučiti nešto što još ne znamo. Mislim da se kreativnost ne mjeri samo količinom onoga što smo napravili, nego i količinom onoga što nas još uvijek zanima. A toga, barem mi djeluje, još uvijek ima.