Ima li što ljepše od toga da uz čašu vina i cigaretu razgovaraš s prijateljicom o stvarima koje su vam objema drage? No, problem je nastao kad smo ubrzo shvatile da bi taj intervju mogao trajati satima i da je tema mnogo više nego što bi stalo u jedan intervju, pristojne veličine. Dakle, preda mnom je bio težak zadatak. Kako čitateljima dočarati Tenu Štivičić koja je već nebrojeno puta pokazala da je pametna, uspješna, izuzetno duhovita i, složit ćete se, veoma lijepa? I da…  savršeno joj pristaje sintagma „žena sa stilom“.

Trenutno si, između ostalog, angažirana na projektu „4 grada 4 priče“ zbog kojeg si došla u Zagreb. O kakvom se projektu točno radi?

Radni naslov drame je „4 grada 4 priče“ a riječ je o komadu koji pišem zajedno s troje pisaca, Malgorzatom Sikorskom Miszcuk iz Poljske, Lutzom Huebnerom iz Njemačke i Steveom Watersom iz V. Britanije. Inicijativa je došla od Birmingham  Repertory Theatre, jednog od najvećih regionalnih kazališta u Britaniji za koje trenutno pišem i jednu drugu dramu. Onda sam pondudila ideju ZKM-u jer je ideja da svaki pisac sudjeluje u projektu s kazalištem iz svoje zemlje. Kreativni tim i glumci će također biti iz svih zemalja, a režirati će Janusz Kica. Trenutno smo u fazi ispisivanja fragmenata prve verzije na kojoj ćemo zajedno raditi u Poljskoj u listopadu. Premijera će biti u Zagrebu u travnju sljedeće godine, a predstava zatim ide na turneju. Komad se bavi idejom Europe, što znači i postoji li uopće europski identitet i kakav je odnos prema Europi u te četiri zemlje, ne samo prema EU nego i Europi kao širem kontekstu kojem pripadamo, povijesno i kulturološki što su pitanja koja su, s obzirom na nestabilnu budućnost zajednice, prilično zanimljiva i bitna.

Ovo ljeto prvi put nakon nekoliko godina ne radiš na Brijunima ali ćeš provesti „radni odmor“ na malom otoku pored Hvara.  Na ćemu ćeš tamo zapravo raditi?

Otkad je neprekidni rad postao znak za uspjeh u poslu pojavio se i taj nesretni termin „radni odmor“. Zapravo se radi o oksimoronu, ali za mene je to neka vrsta bijega iz zatočeništva vlastite sobe i klaustrofobije posla koji stvarno ponekad postaje previse osamljenički. Na Palmižani ću, nadam se, napraviti novu ruku na scenariju koji trenutno pišem, a koji je inspiriran jednim dijelom priče iz moje zadnje drame Invisible.

S obzirom na to da radiš kod kuće, kako izgleda tvoj prosječni radni dan u Londonu?

Uglavnom ustajem oko osam, čitam novine na netu uz kavu. Britanske i naše, pogledam malo tko se toga dana skinuo u toples na portalima naših dnevnih novina, kako stoji kuna prema funti i kakvo je vrijeme u Zagrebu, i počinjem raditi najkasnije u deset.  U rano popodne idem u gym, ručam i onda opet radim do nekog trenutka predvečer ili navečer kad mi padne koncentracija ili nađem nešto zanimljivije za raditi. To sve ovisi o tome u kojoj je fazi ono na čemu radim. Ponekad je to nekoliko sati koncentriranog rada, a ponekad je to pokušaj zadržavanja koncentracije uz niz prekida i distrakcija - od onih sitnih poput kuhanja kave do krupnih, a u tom treuntku neodložnih, poput organizacije čitave kolekcija cd-a i dvd-a. Ali uglavnom radim svaki dan. Nedjeljom i praznikom pišem kolumnu za časopis Zaposlena.

Jesi li zavoljela način života u Londonu nakon desetak godina koliko već tamo živiš?

Moj odnos prema Londonu je u tijesnoj vezi s mojim poslom i razinom do koje me u određenom trenutku ispunjava ili frustrira. Zime su u Londonu pirlično teške, puno je mraka, oblaka, kiše, vjetra i ljudi se povlače hibernaciju pa je život još osamljeniji. Proljeće i ljeto bude prekrasno, veselo, otvoreno, živo, prepuno događanja. Ima dana kad se sklope razni faktori, kad imam osjećaj da je to ziasta najljepši, najuzbudljiviji grad na svijetu. Više od svega ostalog, osjećaj neke vrste pripadnosti i vlasništva, osjećaj suverenog vladanja svijetom koji je do nedavno bio jako stran, zatvoren, tuđi i nekako nerješiv, kao rebus, to je osjećaj koji mi pruža puno zadovoljstva.

Koja mjesta posebno voliš u Londonu?

Regent’s canal u mom kvartu. Turske restorane u Dalstonu i stan mog prijatelja koji je kuhar i komičar i skoro svake nedjelje kuha fenomenalne večere, Barbican centre zbog svoje impresivne i puknute arhitekture koja me na neki način podsjeća na Zagreb i djetinjstvo. Greenwich i Blackheath, tamo sam jedno vrijeme živjela, to je zelen kraj velikih otvorenih pogleda što je rijetkost u Londonu, a tamo žive i neki jako dragi prijatelji. Shoreditch zbog svoje prljave, umjetničke, industrijalne žice, divnih vijetnamskih restorana i odjeka starog radničkog Londona iz Dickensa. Somerset House i galeriju Courtauld jer me podsjećaju na neki stari romantični London kakvim sam ga nekad zamišljala. Volim Tate Modern i Senate House Library, tamo često radim i lutam kroz redove knjiga. I volim National Theatre i cijeli South Bank.

Jesi li još uvijek nostalgična za Zagrebom i svojim domom?

Ne znam zapravo zove li se to više nostalgija. Osjećaj doma nije usporediv ni sa čim drugim. To nije nužno pozitivan osjećaj, makar često jest - osjećaj udobnosti i poznatosti. Često je to i neka čudna iritacija – stvari se mijenjaju, a meni nitko nije poslao dopis. Iritacija nekim osobinama vlastitog naroda, kulture, običaja koje čovjek u mislima uljepša pa se onda malo iznenadi kad se opet nađe licem u licem. Ali ono što je sigurno jest da je osjećaj doma, pozitivan ili negativan, nezamjenjiv. Osjećaj vlastite povijesti, sjećanja, uronjenosti u nju, to je nešto što se nigdje drugdje ne može postići. Nedostaje mi mogućnost, zapravo vrijeme, da više boravim u Zagrebu i da više vremena provodim s ljudima koje tamo volim.

Koja mjesta voliš obići kad dođeš u Zagreb?

Prvo se zavučem u svoju kuću i nekoliko dana ne izlazim iz kvarta. Nedavno sam, s prijateljem koji me posjetio u Zagrebu, obišla Matoša na njegovoj klupi. To mi je kad sam bila mala bilo najdraže mjesto u gradu. A sad su to uglavnom stanovi prijatelja.  

Kako bi definirala svoj stil odijevanja?

Oblačim se po instinktu, ono što mi je ugodno, što mi dobro stoji i lijepo izgleda. Možda to sve zajedno rezultira nekim stilom. Zapravo nemam pravi interes da se bavim svojim stilom, tj. ne čitam časopise, ne obilazim dućane, ne pratim trendove. Naravno volim lijepe stvari i imam potrebu i sklonost estetici u svemu, ali čini mi se da pravo bavljenje stilom zahtijeva vrijeme koje radije trošim na druge stvari. Moja fizionomija je sama po sebi prilično upadljiva pa nastojim biti relativno diskretna u odijevanju.

Tko te inspirira u odijevanju?

Nemam uzor, ali uvijek su mi se sviđali ljudi koji svoj stil nose ležerno i elegantno, a kao da se pritom nisu jako trudili. Neobično, ali dosta se oslanjam na muža (smijeh). On više od mene prati što se događa u svijetu mode, voli ići u kupovinu što ja ne volim, voli meni kupovati, kupi stvari koje ja nikad ne bih a onda ih najradije nosim itd. Ja uvijek imam dojam da nemam vremena da se time bavim i uvijek na kraju posegnem za dobrom starom provjerenom 'crnom elegancijom’ koja kola u mojoj obitelji (što se vidi i iz priloženog). Dougie nas uvijek podbada da naš Božićni stol u Zagrebu izgleda kao vesele karmine.

Puno putuješ, poslom. Jesi li već uvježbala pakiranje? Kako se pakiraš kad putuješ, odnosno što nosiš sa sobom?

Pakiram se brzo ali ne onoliko efikasno koliko bih voljela. Imam pravilo jednog kofera. Jedan kofer i moja torba u koju stane laptop, knjiga, moleskin i jastuk  na napuhavanje – tu još uvijek postoji mogućnost brzog, efikasnog kretanja. Moguće je čak proći cijelo putovanje bez preznojavanja. Sve preko toga je raspad sistema. 

Kupuješ li planski ili stihijski? Koliko si racionalna kad se radi o odjeći i kozmetici?
Kako se uzme. S jedne strane, sigurno imam više stvari nego što će mi ikad doista trebati. Ali s druge strane, ne volim zatrpavanje i ne volim proces kupovanja, tako da sam vjerojatno razmjerno racionalna. Ne 'liječim' se kupovinom i ne podliježem tom sindromu ludila ili groznice. Dapače, prilično me nervira što se to smatra ženskom osobinom jer je meni potpuno strana. Imam jedan šampon i jedan regenerator i tako tih stvari imam po jednu što mi se čini logičnim, ali onda kad boravim u tuđim kućama ponekad nabrojim i po osam boca šampona što me poljulja u uvjerenju da je jedan dovoljan (smijeh).

Jedna si od rijetkih koja još uvijek odolijeva Facebooku.

Shavaćam prednosti Facebooka i mislim da je vrlo praktičan za mnoge stvari, ali u privatnoj komunikaciji zazirem od toga. Facebook stvara pritisak prezentiranja života koji zapravo nije stvaran, a tog pritiska ionako ima previše. Koncentracija nam je sve gora, a komunikacija se polako, ali sigurno, temeljno mijenja uslijed tehnologije koju koristimo. Paradoksalno makar je tehnologija tu da bi nam kao pomogla da budemo bliži, ona zapravo počinje nagrizati sposobnost staromodne komunikacije licem u licem. Mislim da ćemo toga tek postati svjesni s vremenom. A dotad ću i ja sigurno već biti na Facebooku haha.

Imala si priliku prisustvovati premijeri filma 'U zemlji krvi i meda' u New Yorku i raditi intervju s Angelinom Jolie. Kakvi su tvoji dojmovi o najpopularnijoj glumici današnjice?

Provela sam nekoliko dana u New Yorku s ekipom filma u povodu premijere filma. Ne mogu reći da sam je dobro upoznala, ali ona svakako ostavlja dobar dojam. Ima neku staloženost, odmjerenost i mirnoću, usprkos nervozi zbog premijere, a to je, pretpostavljam, odraz samopouzdanja koje proizlazi iz tako uspješne karijere koju ima iza sebe. Suradnike tretira s puno pažnje i poštovanja, a to obično mnogo govori o osobi, pogotovo na njezinom nivou, gdje se gotovo nikad ne čuje riječ 'ne'.

Kako izgleda tvoj odmor iz snova? Kad ne moraš raditi baš ništa….

Odmor iz snova bilo bi neko novo intenzivno iskustvo koje bi me prisililo da ne mislim ni o čemu poznatom. Naprimjer neki dan sam istraživala krstarenja na Antarktik. Nešto poput toga ili safarija u Africi, to priželjkujem. Po svoj prilici bih i tamo ili izvukla notes ili upalila kameru, ali mislim da bi to zaista bio kvalitetan odmor.