Snovi, ciljevi, šamar i realnost

Thinkstock / Spencer Davies
San svakog dizajnera jest prodati što više komada što većem broju ljudi, odnosno kao preduvjet tome biti što šire dostupan. Istini za volju, obožavamo ovo što radimo i ne bi nikada mijenjali svoj posao za niti jedan drugi. Nema ljepšeg osjećaja od onog kad vidiš sretna lica klijentica kada odjenu tvojih ruku djelo. U svakom procesu stvaranja kolekcije radimo s velikim ushitom.
Vidi originalni članak

Ali realno, to je prije svega posao kao i svaki drugi. Posao koji hrani više usta osim tvojih osobnih. Posao koji donosi velike odgovornosti i odricanja. I zato vam ne moramo opisivati naše sumanuto oduševljenje kad smo napravili svoj prvi izvoz. A kad je nešto kasnije splasnuo prvotni ushit, otvorila su se mnoga pitanja... 

eNVy room u Beču

"Austrija, ha? Bravo! Čestitamo!“ najčešće je bio komentar koji smo dobili nakon našeg prvog izvoza na jedno novo, veće tržište od ovog „Lijepe naše". Europa, Austrija, Beč. Ni manje ni vise nego Graben – centar centra Beča! Epicentar! Grad gdje naše haljine zaista mogu zaživjeti u punom smislu. Bar mi tako volimo misliti. Dovoljno je samo reći – bečki balovi! Susjedi u ulici su Hermes, Cartier, Valentino red, a u ulici do redaju se D&G, Versace, Louis Vuitton i brojni drugi. Tu su naravno i nezaobilazna Zara, H&M i ostala ekipa... Shopping meka! Bolje zaista nije moglo. U 350 četvornih metara luksuzno uređenog prostora Priority Concept Store-a na jednom povećem štenderu našlo se mjesto i za eNVy room.

Pokraj nas na polici bljeska nakit „House of Harlow by Nicole Richie“ - cool nakit, totalno 60-te i 70-te. Preko puta nas vise jednako tako cool komadi modnog brenda Wild Fox. Raj za hipsterice i ljubitelje retro stila. Nalazi se tu i nakit Nialaya, koji se radi od vulkanskog kamena kojeg nose gotovo svi celebsi - od Nellya, Timbalanda, Britney Spears, Blake Lively, Pink itd... Jedan od brandova koji se također našao u Priority-u je i „6126 by Lindsay Lohan“. Zaista šarena ekipa sa svih strana svijeta. Otprilike oko 35 brandova na jednom mjestu!

No, postoji nešto što nas poprilično razlikuje od njih. A to je da skoro svaki od njih ima prodajna mjesta gotovo na svim kontinentima i na desetke i desetke lokacija. Brandovi koji broje maksimalno 10 godina postojanja, a neki od njih i manje. Mi postojimo nekih 8 godina i prodajemo se na 4 lokacije u Hrvatskoj, a peta je evo, Beč. Ne možemo se ne zapitati: Koji su naši krivi koraci? Jesu li uopće naši koraci krivi? Ili kročimo kaldrmom?

Hrvatsko tržište je malo da pomislimo da ne može biti manje. Dakle, 4.5 milijuna stanovnika, milijun u Zagrebu, a ostali rasuti diljem Lijepe naše. Sva sreća što smo u Zagrebu, a ni on sam za sebe nije neko urnebesno moćno tržište. Mnogo starih, manje djece, mnogo sirotinje, a još više onih koji su skoro tamo. A također sve više i više dizajnera. Nadalje, brojnost potrošača uvjetuje i broj dućana u RH koji prodaju hrvatske dizajnerske komade. Njih je otprilike 20, a da nisu oblik direktne prodaje pojedinog hrvatskog dizajnera.

Tko je famozni buyer?

Dakle, tih 20-tak vlasnika možemo eventualno nazvati onim famoznim imenom – Buyer. Ako uopće i možemo. Buyer, kao što mu to i samo ime kaže, kupuje, a naši „buyeri“ samo komisiono prodaju dizajnerske komade. U prijevodu: „što ne prodam vratim, a prodano bratski dijelim (fifty - fifty) i naručim novo“. Dakle za naše „buyere“ nema rizika.

U našem bečkom slučaju buyer je (The real one!) sam došao do nas, ali to nikako nije praksa. Vjerojatnost da vam se to dogodi je toliko mala da vam niti maštati tako nešto ne pada na pamet. Da bi dizajnerski proizvod bio dostupan buyerima, u pravilu se kolekcija daju u showroom-ove koji uz proviziju prodaju kolekcije buyer-ima. Primjerice, da neki mali showroom (čitaj bez puno buyera) drži kolekciju nekoliko mjeseci u svojem prostoru traži minimalno 5.000 eura, a pritom ne mora garantirati ništa. Osim, naravno, da će kolekcija visjeti u njegovu prostoru. Rekao bi TBF „Papilova“. Poznavajući hrvatski standard tu priča i završi, a subjekt je tamo odakle je i pokušao krenuti: u Hrvatskoj, u Zagrebu, u malom dućanu s visokom rentom. Kaldrma se nastavlja.

Komplikacija zvana hrvatska birokracija

Ako nekako i središ da negdje vani plasiraš svoj proizvod (to vrijedi i za odlazak na reviju, sajam, što god), prvo što moraš je dobiti papire od Hrvatske gospodarske komore koje, naravno, moraš i platiti. Nešto prodaš, izradiš narudžbu, pošalješ robu, prođe hrvatsku carinu i dođe, recimo, u Austriju i iznenađenje! Buyer se neugodno iznenadi kad mora platiti uvoznu carinu – i to ni manje ni više nego 12%. A za sve ostale brandove nije platio carinu. Oni su iz Europe ili onog dijela svijeta za koje ne postoji europska uvozna carina. Doduše, ulaskom u Uniju više ih neće biti.

Dok su naši kolege po svijetu u 10-tak godina gradili i širili svoj brand, kod nas je 10 godina prošlo u velikom entuzijazmu u odnosu na bolje sutra. Put po kojem idemo svakako je kaldrma. Takav je kakav je. Kažu da dizajneri prodaju iluziju, a mi smo vam ovaj put poklonili realnost. Obećajemo, sljedeći put ćemo vam i nešto prodati. Vidimo se u Beču. Do tad...au revoir!

Posjeti Miss7.24sata.hr