Ono što Sandru u mojim očima, osim svega navedenog, čini posebnom među mnogo zaposlenih žena, jest činjenica da veoma uspješno spaja poslovni i privatni život. Sandra je jedna od rijetkih žena koje poznajem, a koja između svojih mnogobrojnih poslovnih obaveza, uspijeva svakog jutra napraviti doručak svojim ukućanima, otići na plac, suhati ručak, a navečer na pozornici zablistati kao da iza sebe ima cijelu četu pomagača. Kako joj to uspijeva, koji puta, ni meni nije jasno. 

Na dogovoru za intervju dočekala me na svojoj terasi u centru grada, s pripremljenom limunadom, kavom, čajem i kolačima. Kao uostalom i svaki puta kad sam joj došla u posjet, bilo poslom ili privatno.

Nakon nekoliko ugodnih sati, odlazeći iz Sandrinog doma, zaključila sam, po ne znam koji puta, da je tajna njezina uspjeha u tome što svemu pristupa s puno ljubavi i entuzijazma. I to nije samo stvar njezinog vedrog karaktera, to je naprosto odluka koju je ona donijela negdje davno u svom životu. Što drugo da vam kažem, nego da je to žena od koje treba učiti kako voljeti život i uživati u svakom trenutku…

Svako ljeto provodiš u Dramlju sa svojom obitelji gdje imate kuću. Ali tvoja bi se ljeta zapravo mogla nazvati “aktivnim odmorom”. Jesi li ovo ljeto bila, dakle, aktivna ili si samo odmarala?

Ljeto sam, kao i obično, provela polu-radno. Iako je recesija, još uvijek se našlo nekakvih koncertića. Moj muž Darko i ja smo napravili mini turneju pod nazivom “Ja ljubim”, tako da smo bili u Vukovaru, Virovitici, Umagu, Pazinu, Poreču, Sarajevu, Karlovcu, Crikvenici... Povezali smo te gradove u turneju kroz period od otprilike tri mjeseca. Nazvali smo turneju po pjesmi “Ja ljubim” iz mjuzikla “Tko pjeva zlo ne misli”. Publika odlično reagira na takav koncept. Kroz operetu ih provedem kroz mjuzikl, kancone, filmsku glazbu, a završim naravno s Jaltom i uvijek svi na kraju pjevaju zajedno sa mnom. Imali smo i s Martinom Tomčić koncert na Krku, bili smo i na Špancirfestu, u Belom Manastiru...

U ovom drugom dijelu ljeta, koji se odnosi na odmor, sam zapravo pokušavala odgajati dva tinejdžera, što je najmukotrpniji posao na svijetu za koji nas nitko ne priprema. Puno sam preispitivala sebe, njih, sve naše međuljudske i obiteljske odnose, promatrala ih, analizirala, a “ko fol” sam bila na godišnjem odmoru. 

Ti i Darko već zapravo 20 godina funkcionirate zajedno i u poslu. Radite turneje, koncerte i to vam odlično ide.

Da, radimo sve sami. Još uvijek to funkcionira na način da nas zovu. Nemamo veliku mašineriju, nismo zabavnjaci, nemamo bend, rasvjetu, razglas… iako bi i u našem poslu trebalo ulagati u takve stvari jer ona vrsta suhoparnih klasičnih koncerata više ne funkcionira. Moj je koncert još uvijek veoma klasičan i zahtjevan, no ja sam istovremeno i moderatorica. Dijelim s publikom priče iz vlastitog života, i to publika  voli. To je zapravo jedna mala monodrama u kojoj vodim publiku kroz razdoblja i stilove, manipuliram s njima od smijeha do ozbiljnosti i plača.

Ima li Darko ulogu u toj “predstavi” ili te samo prati na klaviru?

Darko ne priča, on se zna samo ponekad cinično nasmijati na neku moju glupost, pokazati mi da je možda vrijeme da stanem i reći da sam plaćena da pjevam, a ne da pričam. Još uvijek vidim u njegovim očima da mogu iznenaditi i zabaviti, ali mogu i sebe zabaviti. Sretna sam da nas dvoje imamo taj jezik glazbe koji oboje odlično razumijemo. Na našim probama se znaju dogoditi mala čuda kada se volimo na jedan drugi način. To je ono što nas drži, jedan nematerijalni svijet gdje nema kredita i djece u pubertetu. Još uvijek volimo zajedno poslušati i prokomentirati dobru glazbu, razgovararti o nekim nijansama, što, da nismo iste profesije, vjerojatno ne bismo mogli. Nakon svakog našeg koncerta “Ja ljubim”, moj muž i ja se ljubimo!

Često odlazite obiteljski na Risnjak. Znam da obožavaš tamo ići. Kada si otkrila to mjesto?

Risnjak je moja ljubav i moja utopija. Muž me odveo tamo i mislim da se danas kaje zbog toga. Tamo su nam klinci prohodali. Volim taj miris šume. I koliko god djeca danas više voljela gradske igraonice pod neonskom rasvjetom, ja ih vodim u šumu gdje beremo gljive, skupljamo gusjenice, kukce, učimo o mirisma, učim ih o tome kako šuma priča. Iznajmimo si kućicu ondje, i zimi i ljeti. Uživamo, ali zapravo najviše uživam ja. Taj Risnjak je moja utopija i jednoga dana, kad odškolujem djecu, maštam da ću imati svoju jabuku, svoju krušku, možda koju kokicu. Moj muž je urbani tip i voli svoju Akademiju, koncerte i ne vidi se pod stare dane ondje, ali možda mi svrati na neki vikend (smijeh).

Ti si žena koja zaista mnogo radi, a znam da svako jutro pripremaš doručak svojim ukućanima, ideš na plac, nakon toga kuhaš ručak, bez obzira na to imaš li taj dan slobodan ili premijeru. Kako to uspijevaš u dane kada radiš, nastupaš i kada ti treba odmor i koncentracija?

Volim pripremati hranu, volim jesti, volim da moja djeca imaju uspomenu mame iz kuhinje, a ne samo sa scene. Volim kuhanje, kreativna sam, iako znam nekada biti predvidljiva. I u situacijama kad imam puno posla, organiziram se na način da navečer skuham za sljedeći dan.

Kažeš da se jednog dana vidiš na Risnjaku. Ne bi li ti nedostajala scena i tvoj sadašnji način života?

Smatram da imam jako puno talenata koje sam dotakla, ali nisam ih ostvarila. I to je na neki način moje pripremanje za Risnjak. Mislim da bih mogla ondje živjeti  kvalitetnije, s manje novca nego što živim u Zagrebu gdje potrošim novac na različite stvari, a živim nekvalitetnije. Stvarno bi me veselilo ako bi na Risnjaku napravila dvije teglice džema, bila bih kreativna i produktivna. Što ovdje radim? Radim za nekog drugog - za teatar, za publiku, a tamo bih radila za sebe. Nisam ovisna o sceni. I dalje volim lijepu odjeću, lijepo izgledati i zabaviti se, ako imam neku ulogu gdje se mogu igrati, to mi je super. Ali, mogla bi biti jedna mala obična ženica. Za to bih trebala naravno imati i neku količinu novca, neke prihode koji bi stizali.

Privlači li te pedagoški rad?

Pedagogija me inače nikada nije previše interesirala, ali mi je ljetos došla jedna mlada djevojka od 17 godina, vrlo talentirana, koja je putovala dugo i daleko samo zato da bih je ja čula i dala joj neki dobar savjet. Ta djevojčica je dobila vjetar u leđa, i baš sam se dobro osjećala jer sam joj na neki način pomogla. Ona je zaista talentirana, nisam joj dala lažnu nadu, samo sam je uputila i ohrabrila što je stvarno bio lijep osjećaj. Možda bih čak bila i dobra pedagoginja. To je vrlo odgovoran posao. Možda ću ga jednog dana željeti podijeliti svoje znanje s mladim ljudima… ne znam još. Cilj mi je u životu da svoja dva dečka izvedem na pravi put, da mi jednog dana kažu da sam dobra mama. Želim zadržati osmijeh, lepršavost i u šezdesetim, sedamdesetim godinama svog života… Željela bih biti sretna i zadovoljna starica.

Danas si na pragu četrdesetih godina. U kakvom su ti sjećanju dvadesete, a u kakvom tridesete godine?

Dvadesetih se sjetim s jednim zagonetnim osmijehom koji je bio pun strasti. Mislia sam da mogu mijenjati svijet. U tridesetima sam shvatila da to baš i nije tako. Malo sam povukla kočnicu, što apsolutno u dvadesetima nije bilo, a kako idem prema četrdesetima zapravo jako počinjem voljeti sebe i prihvaćati se onakvom kakva jesam, osluškivati svoje tijelo, voljeti čak i svoje mane, zaista sam počela voljeti sebe.

Dok si bila studenica na Muzičkoj akademiji, profesor ti je bio današnji predsjednik Ivo Josipović. Je li istina da te rušio tri puta na ispitu?

Predavao mi je harmoniju i da, rušio me tri puta. To je bio težak predmet koji je trebalo sjesti i naštrebati. Ja sam odlična u improvizaciji,  ali nisam baš bila od puno učenja. Harmonija se veže na solfeggio koji mi nije bio najdraži predmet, tako sam, taj ispit, eto, pala tri puta. To ljeto smo se Josipović i ja “družili” na Akademiji na ispitima, a zadnji puta sam dobila neku mršavu dvojku ili možda čak trojku, nisam više sigurna. Nije me rušio zbog nekih neslaganja, nego zbog toga jer nisam učila dovoljno, bila sam kampanjac, mislila sam da ga mogu šarmirati. No, u predsjedničkoj kampanji je angažirao Martinu Tomčić i mene da mu pjevamo, tako da znam da me danas cijeni kao pjevačicu.

Kako bi ti definirala svoj modni stil?

Znam promijeniti puno stilova: od ujutro kad trčim na plac u trenirci, do poslijepodne kad idem po djecu u školu pa se obučem malo pristojnije, recimo  dnevno-sportski. Obožavam koktel haljinice, mislim da ih imam preko 50 komada u ormaru. Rekla bih da za sebe da sam jedna “neuredna klasičarka”. Najsretnija sam kad obučem malu haljinicu i balerinke. Najlakše kombiniram haljinice i balerinke s nekim detaljem, možda crvenim. Na sceni me obično vide u crvenom jer igram vatrene žene, zavodnice.

Volim katkada eksperimentirati, mada sam s druge strane kukavica. Kupim si nešto pa onda to stoji u ormaru ili proslijedim dalje. Već dugo imam svoju boju ruža, svoj parfem, istu frizuru, boju kose, nisam zapravo previše hrabra. Uostalom, nemam previše vremena za isprobavanje. Nisam opterećena frizurom, imam tu glavicu koja podnosi sve. Volim dugu kosu, a ustvari bi mi bila kraća kosa puno praktičnija jer nikad ne uživam u toj dužini, nikad je ne nosim raspuštenu. Volim kupovati i trošiti - od skupog, jeftinog, na rasprodajama… sve mi treba. Ako imam malo deblji novčanik, onda si dam oduška, ako ne, onda kupujem na jeftinijim mjestima, ali bitno da se kupuje.  No, nisam snob, neću zaviti obitelj u crno zbog cipela ili torbica. Zapravo sam jedna praktična žena, ali se volim transformirati, a za to mi je ispušni ventil – moj posao.

Kojim kozmetičkim proizvodima si vjerna?

Ljeti obično nosim koraljno crvene lakove, općenito volim lakove za nokte, marke OPI. S obzirom na to da cijelu zimu nosim otvorene cipele na koncertima, uvijek imam nalakirane nokte u boji tamnog vina ili koraljno crvene. Ruževi su na dnevnoj kombinaciji boje mesa, mijenjam marke, ali je to uvijek boja mesa. Za scenu je šminka puno jača, ovisno o ulozi. Volim parfeme, teške, ne volim one ljetne lagane. I ljeti i zimi koristim isti parfem. Chanel 19 mi je favorit već 20 godina. Napravim neki iskorak u mirisima, ali se uvijek vratim Chanelu. Frizerski salon Evelin brine o mojoj kosi.

Što te čeka u matičnom kazalištu Komedija ove jeseni?

Radit ćemo miks opereta: Kalman, Strauss i Lehar. Kako će se to zvati, još ne znam. Gospodin Vlado Štefančić, maher za operetu, kojem sam zahvalna jer me naučio svemu, će režirati. Jako se veselim što se opereta vraća na scenu jer je dugo nije bilo.  Drago mi je što sam zaigrala u Jalti, iako sam bila skeptična na početku, no Vlado me nagovorio. Nisam željela zaigrati u Jalti jer zapravo ne volim koketirati s mjuziklom. Smatram da moj glas, moji mišići i tehnika pjevanja, na određenim dijelovima, u takvom žanru kao što je mjuzikl, odaju “preškolovanost”. Prije svega sebe smatram operetnom pjevačicom. Bila sam skeptična i prema muškobanjatosti i arogantnosti lika Nine Filipovne (koji igram u Jalti), ja sam ipak koketa prije svega. No, na kraju mi se svidjelo. Postoji ipak u meni doza muškobanjatosti.